BLOG

Studeni 2018

Posted by Silvija Tomčik on studeni 15, 2018

Ima nešto duboko ljudsko u našoj potrazi za onim nečim što će uvijek i za svakoga djelovati. Jedan od omiljenih odgovora koje volim dati kad me ljudi pitaju o 5Ritmova jest: „Oni nisu svakome po ukusu, ali otvoreni su za sve“.
 
Što više poučavam, a posebno kad plešem, sve me više fascinira, na vrlo fizičkoj i energetskoj razini, koliko se svaki ritam razlikuje od svih ostalih. Fascinira me jedinstvenost svakoga od 5Ritmova te naša sklonost da se zadržimo u jednom od njih iz bilo kojeg razloga te koliko je divno što to u stvari i možemo. Naime, možemo provesti cijeli val u Tečnom raspoloženju ili u Stakato vibri ili u bojama Kaosa ili na razini Lirskog ili pak u vibraciji Duboke tišine.
Kakav je samo izazov proputovati cijeli Val, uistinu posjetiti ta različita polja energije i različita stanja bivanja krećući se po njihovim mapama. Ponekad se na kraju Vala doista osjećam kao da sam proputovala cijeli svijet. Moj svijet.
 
Posjetila sam vrlo dubok unutarnji dio sebe, bila na onom toplom i ugodnom mjestu u sebi na kojem se osjećam dobro u vlastitoj koži, mjestu na kojem mogu sebe i druge dočekati s dobrodošlicom. Onaj dio sebe u kojem osjećam kako korijeni mojih stopala plešu zajedno s korijenima moje majke i moje zemlje. Dio sebe koji dijeli susjedstvo s mojim otporom prema kretanju i mojim strahom od toga da me nešto pokrene i mojom hrabrošću da jednostavno budem. Tečni Ritam.
 
Posjetila sam dio u sebi koji me vodi od točke A do točke B, od mog srca do druge osobe, od onoga što je unutra do onoga što/tko je vani. Mjesto na kojem su neke stvari uistinu organizirane i imaju jasne granice, svaka teglica je označena naljepnicom, na kojoj piše što je unutra, a tu su i priručnici s uputama za upotrebu. Stakato Ritam.  
 
Posjetila sam dio sebe na kojem imam osjećaj da moji neuroni i moje neuroze plešu zajedno i da ne trebam ništa drugo učiniti doli pokloniti se toj iznimno vještoj kreativnosti koja uključuje neprestano razlaganje i rastapanje. Mjesto na kojem se tako mnogo toga odvija u isto vrijeme. I slušam i govorim, i vidim i vide me, i udišem i izdišem, i dajem i primam, i ženstvena i muževna, ja sam i ja i ti. Kaos Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe iz kojeg se rađaju moji osmijesi, dio u kojem nastojim održati svoju vjeru sigurnom i zaštićenom najbolje što mogu, dio sebe koji je bespomoćna luda kad je u pitanju ljubav i dio sebe koji se ne može nasititi ljepote cvijeća i zalazaka sunca i trenutaka istine. Dio transa u kojem moji pokreti putuju kroz vrijeme, a moja ljubav putuje kroz prostor. Lirski Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe koji se nekako i dalje doima najudaljenijom destinacijom, nešto poput Južnog pola mene same. Dio koji me nastavlja dozivati da posjetim te neposjećene dijelove u meni gdje postoji onakva praznina koja kao da me tješi i drži u zagrljaju. Mjesto na kojem imam dovoljnu distancu od onoga što ostavljam za sobom, gdje završeci dobivaju dobar kraj. Mjesto gdje vrhovima prstiju dodirujem predivnu nesigurnost nekih novih početaka. Duboka tišina.
 
Dobrodošli u praksu 5Ritmova, ove vas mape mogu odvesti na put oko cijelog vašeg svijeta.
S ljubavlju,
Silvija
 

Listopad 2018

Posted by Silvija Tomčik on listopad 5, 2018

Za mene nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiji strah (uključujući i moj vlastiti). Moći držati tlo pod nogama kad imaš osjećaj da se zemlja trese.
„Bojim se da ćeš me ostaviti. Bojim se da ću ja tebe ostaviti. Bojim se da sam ti previše. Bojim se da ti nisam dovoljna. Bojim se prići ti preblizu. Bojim se da smo predaleko…“
Neka pronađemo hrabrost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju ljutnju (uključujući i moju vlastitu).
Moći ostati centrirana kad imaš osjećaj da goriš.
„Nikad me ne vidiš! Uvijek nešto zaribam! Isti si kao svi oni! Ista sam kao moja mama! Zaveži! Reci nešto! U rasulu si! Najgora sam! Ne mogu više ovako!“
Neka pronađemo oprost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju tugu (uključujući i moju vlastitu).
Moći potpuno omekšati kad te preplavljuju valovi tuge.
„Ovo je kraj. Ne zaslužujem ljubav. Zašto baš ja? Zašto baš sad? Eto, opet se dogodilo. Kad ću već jednom naučiti? Ovo nema nikakvog smisla. Čemu sve? Više ne vjerujem u ljubav. Opet sam sama.“
Neka pronađemo slobodu u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju radost (uključujući i moju vlastitu).
Ostati lagana kad te škaklja radost i ljepota života.
„Je li to istina? Opa. Fenomenalno. O, bože. Da, molim još. Hvala, hvala, hvala. Idemo opet. Tako si lijep. Osjećam se tako lijepom uz tebe. Do Mjeseca i natrag.“
Neka pronađemo zahvalnost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečije suosjećanje (uključujući i moje vlastito).
Moći nastaviti disati kad se čini da je svaki dah aleluja. Nastaviti disati tamo gdje zagledani duboko u oči jedno drugome, vidimo dio sebe koji nadilazi emocije – čisto, plavo, nebo.
„Udahni. Pauza. Izdahni. Pauza.“
Neka živimo u ljubavi.

S ljubavlju, Silvija 

Rujan 2018

Posted by Silvija Tomčik on listopad 5, 2018

Odrasla sam tijekom doba Jugoslavije, pa sam tako sa sedam godina postala Titov pionir, a zakletva koju smo tom prilikom dali na mene je ostavila dubok dojam.
Danas, kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
da ću voljeti našu domovinu,
samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito,
da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!
 
Kao dijete, doživljavala sam Jugoslaviju kao iz reklame za Radensku, u kojoj po jedan par iz svake od šest republika, obučen u svoje jedinstvene narodne nošnje kako plešu neku vrstu plesa dok se drže za ruke u krugu, plešući i pjevajući zajedno. Ta mi je slika još uvijek vrlo živa.
U isto vrijeme bila sam prilično usamljena kod kuće, moja je sestra bila šest godina starija i nekako gotovo nikad nismo imale nešto o čemu bismo razgovarale i putem čega bismo se povezale. Sjećam se kad smo zajedno jeli kod kuće kako sam se osjećala najmlađim članom koji nekako nema svoje mjesto u razgovoru ako razgovora ima, a često ga uopće nije ni bilo. Naša obitelj činila mi se vrlo malom. Mama je bila jedinica, a tata je imao brata s kojim u to vrijeme nije bio blizak, a uz to moji stric i strina nisu imali djece. Sve me to na neki način oblikovalo.
Kad sam pronašla 5 ritmova, bilo je to kao da sam odjednom našla sve ono što mi je tako dugo nedostajalo. Osjećaj jedinstva i zajedništva, ples prema slobodi i miru bez obzira na to otkuda potječemo. Osjećala sam se kao da sam pronašla obitelj u kojoj sam bila dio neverbalnog razgovora, u kojemu je svatko od nas imao nešto za reći/otplesati. Na neki način ono što je nedostajalo ili bilo razlomljeno, ponovno se počelo spajati na predivan i iscjeljujući način.
Moj prvi korak vezan uz 5 Ritmova bio je da dovedem ovu praksu u Zagreb, pa sam tako postala organizatorica. U to vrijeme, u početku, bio je to jedini način koji sam znala plesati sebe. Bila je to fantastična kombinacija spajanja ljudi i učitelja, stvaranja prostora u kojima će se dogoditi magija i životi iscijeljeti. Usred svega toga shvatila sam da u stvari stojim izvana i još nisam potpuno unutra; ne sudjelujem u potpunosti, uvijek imam nekakvog posla i moj je unutrašnji control freak dobio posao s punim radnim vremenom. Imala sam ulogu iza koje se mogu sakriti. Nekako sam i dalje sjedila na rubu i gledala grupe i ljude kako dobivaju ono što mi treba i što sam pronašla u ovoj praksi.
To što sam postala učiteljica 5 Ritmova pomoglo mi je osjećati se uključenije i manje na periferiji, ali opet sam se mogla sakriti iza svog stola i biti ljubomorna na ljude pred sobom jer se odlično provode. No, to se s godinama promijenilo. Najprije sam sve više otkrivala uzemljenost i hrabrost u samoj sebi kako bih mogla doista vidjeti svakoga u grupi – vidjeti patnju i vidjeti iscjeljenje. Kako su se godine poučavanja nizale, osjećala sam se sve ugodnije u vlastitoj koži i dopustila si da se pokažem u svojoj istini, u svojoj snazi i u svojoj ranjivosti. Na jednoj radionici sam imala tako jake bolove u leđima da sam mogla samo puzati po podu, dok sam se na drugoj upišala u gaće dok sam demonstrirala skakanje na trampolinu.
Tijekom treninga za učitelje razine Ritam srca dogodila mi se važna i korjenita promjena u srcu i pronašla sam načine kako da otvorim svoje srce ljudima ispred sebe i oko sebe i da se osjetim voljenom jednako kao i onom koja voli.
Jako sam ponosna na sebe jer sam se ove godine upisala u kontinuiranu grupu kao sudionica i idem k tome da sam dio grupe, dio plemena, dio ove lude plesne obitelji kojoj dopuštam da me drži.
Ovoga ljeta prihvatila sam to da uistinu jesam društveno biće i jako sam uživala u dijeljenju kuće s našim prijateljima i kolegama i s našom djecom tijekom naših ljetnih radionica. Shvatila sam da mi je mnogo lakše živjeti zajedno na ovakav način. Volim to što, kao i u plesu, imaš mogućnost plesati sam u sobi punoj ljudi, a isto tako možeš plesati s jednom osobom na vrlo intiman način nekoliko minuta prije nego što se uputiš prema sljedećoj. U svim ovim plesovima spoznaja da imam mjesto u tom velikom krugu i da sam ja jedina koja se može iz njega izdvojiti, bila mi je veliko saznanje. Dio mene ne vjeruje da je moguće tako živjeti ovdje u Zagrebu (koliko mi je poznato kod nas nema komuna) dok se drugi dio mene, onaj koji ovo piše nada da nije prekasno i da se takvo što može pronaći ili su-kreirati.
Radujem se našem idućem susretu na plesnom podiju kada svi naši laktovi postanu dio većeg kruga laktova/zajednice!!
S ljubavlju,
Silvija
 

Kolovoz 2018

Posted by Silvija Tomčik on kolovoz 27, 2018

Večeras želim pisati o strahu. O strahu koji je upravo ovdje, toliku većinu vremena. Možda čak i cijelo vrijeme. Nadam se, ustvari, jer u svojoj suštinskoj snazi on je moj najbolji saveznik, onaj jedan prijatelj koji će mi držati oči otvorenima i podsjećati me na instinktivni dio mene. Nedavno sam bila na koncertu i bili smo među prvima koji su tamo stigli. Kako su nam se drugi pridruživali, primjetila sam da smo svi pronašli svoje mjesto blizu zidova i ostavili čitavo područje ispred pozornice praznim. Bilo je zastrašujuće ići tamo, a zidovi iza naših leđa davali su nam podršku, nešto sigurno na što se možemo osloniti. Kad je koncert počeo, energija se malo promijenila, kao da su nas glazbenici na pozornici, dovoljno hrabri da stanu ispred i podijele svoj dar, pozvali da dodjemo bliže. Ovo je nešto što često primjećujem na plesnom podiju. Kako nas, na početku sata, strah drži uza zidove, u dijelovima dvorane koji su bliže vratima, tamo gdje je manje svjetla i svakako dalje od učiteljevog stola. A onda, jedan po jedan, počinjemo sa svojim tokom, pronalazimo svoja stopala, puštamo ih da nađu svoju hrabrost i uđu u prazan prostor te polako, korak po korak, po tvoj korak, po moj korak, većina plesača se kreće. Gdjegod zakoraknemo u dvorani s našim budnim utjelovljenjem, tamo je naš siguran prostor. Možemo pronaći korjenje slobode u svojim stopalima koja prate jedna druge.
 
Večeras želim pisati o ljutnji. Mislila sam da je ljutnja ona nepredvidljiva energija bez srca koja lomi granice, kažnjava i bjesni.  O, da, tu je bilo i to neprestano prigovaranje i verbalno omalovažavanje i grube riječi i hladan rat. I da, saznala sam za nju iz prvog reda, kad je bila usmjerena na mene.  Tako sam je dobro naučila putem oponašanja da sam počela vjerovati da je to ono što ja jesam. Vjerovati da je to ljutnja. Ne iznenađuje da se osjećam krivom i posramljenom zbog tog ratnika istine koji živi u meni, tog detektora laži i sranja koji me nikad ne iznevjeri, te mame mačke koja je spremna zaštiti i obraniti ne samo svoju djecu nego i svu nevinost. Trebalo mi je puno vremena, puno ljutih plesova u kojima sam ponovo definirala i usklađivala ovu energiju ljutnje kako bi našla njenu čistu mudrost u “da” i “ne” iz srca. Taj dio mene koji osjeća da može proći kroz zid i pomaknuti bilo koju planinu, dio mene koji osjeća da mogu dobiti ono što mi treba, a ne ono što želim, dio mene koji osjeća strast da bude stvaran i živ.
 
Večeras želim pisati o tuzi. Ponekad vidim dijelove nas koji izbjegavaju žalost drugih ljudi kao da je ona zarazna, a na neki način i jest. To je poput plivanja u istoj vodi, a mi se tako trudimo hodati po vodi, radije nego da joj se predamo. da se predamo valovima njene energije koja čisti, otpušta i oslobađa. Ponekad osjećam kao da je moja tuga rijeka koja samo želi ići kući oceanu iz kojeg je došla, gdje pripada, a ja se trebam prestati držati za nju kao da je samo moja, kao da ću bez nje biti izgubljena.  Ponekad trebam biti šaptačica tuge, jer moja tuga više stoji ma sjedi nego teče, u nekim dijelovima srca i tijela osjećam da je kalcificirana. Onda joj šapnem, a ona kaže: “Ali ne znam zašto se tako osjećam, ne znam koliko duboko ovo ide, ne znam koliko ću dugo plakati”. Nastavljam šaptati i davati joj prostora i ljuljuškati se, dozvoljavati da neobični zvuci izlaze iz mojih usta, iz mog srca, iz moje duše. Dozvoljavam si da žalujem i za stvarima koje nikad nisam uopće ni imala, a ne samo za onima koje sam izgubila.
 
Večeras želim pisati o radosti. Postoji taj dio mene koji ide za srećom i želi se zabaviti, želi biti pozvan na školski ples, želi biti izabran među svim ostalim cvijećem. I čeka i postaje lijen i stvarno jadan jer propušta svu životnu radost. Ovaj dio mene voli misliti da su svi drugi sretni osim mene, a ako oni nisu krivi što ja nisam sretna, onda mora da sam ja kriva. Ili je krivo vrijeme ili  nogomet ili vlada. Sve više spoznajem da je ovo jedan od razloga zašto tako volim ples, jer je za mene on oduvijek tako jednostavan i dostupan prolaz u čistu radost. Onu vrstu radosti koju je teško opisati i staviti u kućicu, čak je i imenovati. Ona jako dobro mijenja oblik. Ona je uvijek tu negdje. Nema uvijek osmijeh na licu. Ne poskakuje niti skače uvijek uokolo. Nije uvijek u žarkim bojama. Ponekad je potput striptiza u kojem skidam sve ono što nisam kako bih pronašla radost koju sam došla podijeliti s tobom.
 
Večeras želim govoriti o suosjećanju. O onom suosjećanju s kojm smo rođeni. Onom koje proizlazi jednostavno iz toga da vidimo jedni druge. Onoga koje zaobilazi razmišljanje i ide izravno u akciju, a puno puta akcija znači ne učiniti ništa, samo dozvoliti da to bude. Da dišemo. Suosjećanje koje dolazi iz  dobrog poznavanja vlastitog srca i življenja iz njega, opet i ponovo. Suosjećanje koje se događa kada se svi krećemo i dišemo kao jedno, bez obzira kakav je pokret. Bez obzira tko smo to “mi”. 
S ljubavlju, Silvija

Srpanj 2018

Posted by Silvija Tomčik on srpanj 27, 2018

Joj, koliko težine stavljam na svoju protočnost, koliko pritišćem ono prirodno ja, svoju istinu. Kad to traje neko vrijeme, počinjem se poistovjećivati s tom težinom, s tim otporom, dok zaboravljam okus vlastitog bića, onog koje je uvijek u mijeni. Počinjem vjerovati da sam ja ta teška energija koja samo želi sjediti cijeli dan, koja se želi sakriti umjesto reći vlastitu istinu i pojaviti se, koja me želi povući natrag i zatvoriti mi usta. Toliko je napora potrebno da se sputa ta prirodna snaga energije s kojom sam rođena, moj jedinstveni okus, sudbina koja mi pokazuje put. I onda se čudim što sam toliko umorna, iako na površini izgleda kao da ne radim ništa. Ali znam koliko je život snažan i koliko energije treba da ga se sputa. Da stvar bude još teža, počinjem sama sebe osuđivati što sam takva i počinjem se boriti s nečim što uopće nisam ja, tako da se osjećam kao da se borim sa sjenom. I kad bol uslijed te moje zatvorenosti i tako površnog života postane preteška i ne mogu je više podnijeti, dovučem se na plesni podij i počnem točno tamo gdje jesam, vučem svoje dupe okolo, kotrljam se po podu u vlastitom samosažaljenju, stisnem se što manja mogu fizički biti i usred svega toga počinjem osjećati kako prihvaćanje ponovno kola mojom krvlju, kako ego popušta stisak nad mojim dahom i kako mi se ples ponovno počinje otkrivati. Iznova.
Suze počinju teći bez mojeg dopuštenja dok se velika vrata otvaraju bujici tuge. Bol u zglobovima tijela, u lokotima moga srca počinje vapiti za slobodom. U tom vapaju za slobodom otkrivam lavlji krik u svom trbuhu, u svojoj maternici, u svojoj vagini – i iz mog nezadovoljstva rađa se ples. Svo to nezadovoljstvo vezano za druge ljude i njihovo ovo ili ono, sve ono ja sam previše, a oni nisu dovoljno, i trebam pomoć i nema mi pomoći, sve se to nastavlja događati i ja ništa ne učim jer se to i dalje događa. Ritam glazbe navija za mene , podržava cijelo moje tijelo koje sve to istresa i sagorijeva. I u tom vrisku i u tom plesu, nitko neće biti povrijeđen. Više se ne žderem iznutra, ne okrivljujem one izvana, niti grizem samo da bih ih održala na odstojanju, ne pucam po šavovima nekontroliranog bijesa prema svojoj djeci.
Veliki zid Silvije ruši se poput kuće od paprenjaka i vidim se kako dijelim slatke mrvice s ljudima oko sebe dok mi pružaju dobrodošlicu pogledima i otvorenim rukama. Čak osjećam kako nakon mnogo vremena imam nešto dodatne energije, prelijevam se u kutove prostorije prema onima čiji su pogledi i ruke zatvoreni. Primjećujem lakoću svog postojanja, svjesna sam širenja prostora unutar svog srca. Osjećam da su se sve moje emocije prije toga naguravale u čekaonici tu ispred mog srca i svaki put kad bih ih ostavila za kasnije, zanemarila, odbila, odgurnula, one bi samo ispunile čekaonicu, a ta čekaonica pretrpana emocijama, koje iskreno rečeno već gube strpljenje, stišće moje srce i zauzima više prostora i od samoga srca. Kako su ulazile unutra, ponekad više njih odjednom, mogla sam ih otpustiti i dok sam nastavljala plesati čekaonica se ispraznila, a srce je moglo protegnuti noge i ruke i ponovno prodisati s lakoćom. U tom protezanju preplavili su me valovi zahvalnosti. Znate oni trenuci kad sve ima smisla. Bol i zadovoljstvo, punina i praznina, sjena i svjetlo. Ti i ja. O, da.
Jedva čekam da ponovno zaplešem.
A ti?
Puse Silvija

Svibanj 2018.

Posted by Jadranka Franc on svibanj 7, 2018

“Kada radost dođe, treba ju slaviti, iako se mnogi od nas srame spontanih izljeva oduševljenja. Ne mislimo da nije u redu ako smo radosni, no imamo predodžbu da nije cool ili sofisticirano biti previše radostan ili previše otvoreno emocionalan. Vrlo često nam je neugodno što imamo srce, baš kao što nam je neugodno što imamo tijelo.” GABRIELLE ROTH

 

Radost plesanja. Radost življenja. Tema koja mi je potrebna, tema koju istražujem, tema koju nudim.

U plesu pronalazim gušt kad dozvolim tijelu da radi ono što treba, ono što želi. Imam osjećaj da se tijelo smije kao malo dijete. Kao malo dijete kojem su konačno dali da skine cipele i zaprlja odjeću. U plesu nekako uspijem iskopati spontanost ispod naslaga pristojnosti, straha, zabrana. Kad plešem nekad skužim da mi se smije no i da sakrivam baš takvo svoje blesavo, rumeno, znojno lice. Najbolje mi je kad ipak nekako skužim krajičkom oka neko drugo isto tako blesavo, rumeno, znojno lice koje se smije i čak ako mi baš u tom trenutku nije ništa smiješno, nasmijem se i ja kao zrcalo. Posebni su mi ti neki moji prijatelji, ti neki zajednički trenuci, ti neki filmovi, ti neki komičari gdje se smijem na sav glas, ma i vrištim od smijeha, ma moram se i dići ne mogu više sjediti, moram i skakati i mahati repom. Ludilo! Nekad uhvatim osjećaj sreće kao da sam uhvatila predivnog leptira u zraku i čim ga uhvatim znam da jedini način da nastavi živjeti je da ga što prije pustim da leti dalje. Ima tih nekih radosti koje me prime u zagrljaj tek kad se totalno prepustim svemu pa tako i dubokoj žalosti. A znaš onaj smijeh koji isto vibrira kao plakanje koje isto vibrira kao smijanje, tresu se i trbuh i grudi i neki ludi osjećaj oslobađanja kroz to smijanje, kroz to plakanje. Kad vodim radionice nekad me tako zavede ljepota onoga što vidim u grupi, u plesu, u ljudima – toliko je stvarno, toliko je iskreno, toliko je ljudsko – da zaboravim pustiti slijedeću pjesmu na vrijeme. Kakva divna “pogreška”, ona u kojoj si dopustim uživati i čak se evo i pohvalim za nju! Volim osjetiti taj neki osjećaj ispunjenosti koji me zapravo čini praznom koliko je pun, osjećaj mira iznutra koji sam nekako zaslužila a koji je zapravo uvijek tu unutra, kad ga konačno dotaknem i dopustim da me cijelu preplavi pojavi mi se onaj Mona Lisa izraz lica. Zahvalna sam na radosti igre koju ponovo pronalazim uz svoju djecu, nema mi ničega toliko dragocjenog kad ih gledam kako se zajedno igraju i nasmijavaju do suza, nasmijavaju do pišanja u gaće. Imam također veliku sreću da pronalazim toliko dobrote, toliko veselja, toliko stalnog nečeg novoga u ovom svojem poslu i da me je doveo do tebe. 

Želim ti divan rascvjetan i rasplesan mjesec svibanj, puse Silvija

Travanj 2018

Posted by Jadranka Franc on travanj 5, 2018

“Ne možete glumiti posljedicu iskustva ako niste doživjeli iskustvo. Lirski je posljedica kaosa i proces olakšavanja – otpuštanje truda, otpuštanje otpuštanja. “ Gabrielle Roth

Molim se Lirskom Ritmu da me izvadi iz kaljuže sasvim privatnog kaosa u kojem imam VIP ložu, u kojem se i dalje izgubim a tako ga dobro poznajem. Kao da sam se rodila s njim, kao da sam se iz njega rodila, kao da sam se u njega rodila.

Lirski me vadi van, doslovno me prima za ruke, bez straha da ću ga povući dolje sa sobom. Lirski dobro zna svoje čarobne moći, Lirski dobro vjeruje u svoju jedinstvenu kvalitetu lakoće koja dolazi nakon olakšanja. Nekad me uspije dići još uvijek nedovršenog posla, često me uspije dići a ja sam još sva zapetljana u mrežu svojih misli, u limbu svoje krivnje i srama i okrivljavanja. Lirski je meni kao muzika, muzika je sama po sebi lirska u svojoj prirodi. Stvorena da nas inspirira, da nas povede i zavede, da nas zavrti i provrti, da me očara i začara, da mi otvori i oči i uši. Muzika me voli upoznati sa svojim frendicama, ostalim muzama. Volim kad se one porječkaju oko mene, koja će me prije uzeti k sebi pod svoje skute, kad su nestrpljive, kad su strastvene svaka u svojoj branši, svaka u svojoj haljini koja nekad i potpuno spadne sa njihovih tijela. Volim kad skužim da zapravo nisam ni primjetila da više nisam u istom mjestu, da sam se pomaknula baš zato što Lirski to radi tako šarmantno, tako lagano, tako prirodno, tako suptilno, tako nevidljivo i ne stignem se opirati, ne stignem se svađati, ne stignem izvaditi listu svih razloga zašto ja ne valjam i zašto je bolje da odustane od mene.

Lirski je jedan od razloga zašto plešem, zašto živim, zašto vam ovo pišem. Lirski me uči kako dijeliti, bilo da su mi ruke pune ili prazne, srce otvorene ili zatvoreno, um miran ili nemiran.  U djeljenju pronalazim zahvalnost (u) samoj sebi a ne samo od onih kojima dijelim. Ona vrsta lirskog djeljenja koje transformira, koje množi energiju koja se pokreće i dijeli, ono djeljenje koje me povezuje. Sve više mogu podijeliti samoj sebi. Kad hodam i vidim divan cvijet, učim se to iskustvo podijeliti sa samom sobom. Isto tako i u plesu, nevjerojatno je koliko zadovoljstva mogu pronaći u pokretima svojeg tijela, koliko sreće koja ne ovisi o nikome izvan mene i ničemu posebnom, već pupa i cvjeta iz moje prisutnosti u vlastitom i svemirskom plesu.

 

Nadam se da ćemo se ovog proljeća sresti plešući…

Puse, Silvija

Ožujak 2018.

Posted by Jadranka Franc on ožujak 2, 2018

“Poznati su vam trenuci kada plešete, reciklirate svoje osnovne pokrete, a kilometrima ste udaljeni. Vi “izvodite” svoj ples. Odjednom, Duh vas pljusne, preuzme vaše tijelo iz kojeg probijaju svakakve vrste pokreta. Klatite se na rubu između poznatog i nepoznatog, skliznete u tajnu, dopustite da vas razvali. Sad “ples” izvodi vas. 

Postajete ples, slijedite svoje instinkte prema vlastitom ritmu.” GABRIELLE ROTH

 

Za mene je ples oduvijek bio najbrži put do onog osjećaja da se izgubim a zapravo se nađem. To je bila moja prilika da se potpuno prepustim nečem drugom i prestanem biti žrtva svojih i tuđih misli i počnem se davati muzici da me vodi, plesu da me uzme i miru da me pronađe. Počela sam otkrivati ples kao tinejdžerka na rođendanskim proslavama gdje su se puštale ploče. Sjećam se da me muzika ponijela, da nisam ni znala da znam plesati i koliko mi to odgovara. Koliko mi je to prirodno. Koliko sam svoja. I onda u tim trenucima autentičnosti, iskrenosti prema samoj sebi, prepuštanju kretanju i disanju, otkrila sam da prisustvo nečeg većeg, nečeg svetog, nečeg praznog što me potpuno ispunjava. Kao da se sva moja pažnja toliko predana tijelu, pokretu, dahu povezala u svjesnost koja obuhvaća sve i svakoga.

Želim ovaj mjesec podijeliti s vama prijevod Zvjezdane Kastrapeli, ovog divnog i jasnog teksta mojeg dragog prijatelja i kolege, Christiana,  koji piše o 5 stadija svjesnosti u plesu. Nadam se da ćemo se sresti na nekim od radionica koje nudimo ovaj mjesec, ove godine… Dobrodošle i dobrodošli.

Puse, Silvija

“Ples i svjesnost/Ples kao putovanje svjesnosti. Kako lijepo rečeno! Taj izraz mnogo govori: pleši i postat ćeš svjestan… ali što to znači i kako funkcionira?? Nedavno sam slučajno naišao na babuške (znate one ruske lutkice koje se slažu jedna u drugu?). Podsjetile su me na mnoge Gabrielline mape, kojih se sjećam kao Pet stadija svjesnosti u plesu.

1. Kad zakoračimo na plesni podij, često smo nesvjesni – nismo prisutni, u glavi smo, razmišljamo o svemu što se odvija u našim životima. Ili smo u otporu, u pričama koje se vrte oko: „ne znam plesati“ ili „ja sam plesačica, ali sam previše umorna/napeta/rastresena da bih danas plesala“.

2. U nekom trenutku nešto se dogodi (obično je glazba ta koja nas ulovi, ili se dogodi trenutak povezivanja s drugim plesačem/icom) – i odjednom postajemo svjesni samih sebe – „Pa ja plešem! Opa! Vidi ti to“ – ili „Jesam li pogodila kako treba?“ ili „O, ne svi me gledaju! Sakrij se!“

3. Nastavimo li se kretati i vraćati fokus na osnovne dijelove tijela, dah i tjelesni pokret, na posljetku se nešto dogodi – priče i trema nestaju, a mi postajemo jednostavno svjesni bića u svojem tijelu koje se kreće; „Ovdje sam, plešem“ i to je to.

4. Ako se i dalje nastavimo kretati počinje se događati nešto magično: postajemo svjesni da smo kreativna bića koja su ujedno u plesu i sazdana od plesa. Krećemo se s energijom, uviđamo da nam ples razotkriva misterij našeg postojanja – i pritom shvaćamo da možemo uzvratiti tako što ćemo i sami utjeloviti misterij. Postajemo su-svjesni i sve je moguće.

5. „Plesač nestaje, ostaje samo ples“. Kad nam se posreći, rastočimo se u ekstatičnu svijest. Ponekad je to uvid u djeliću sekunde, a ponekad u toj srebrnoj pustinji uspijemo ostati neko vrijeme i prisjetiti se tko smo – prije nego što ponovno skliznemo natrag u jedan od ostalih stadija!

Jedna od mnogih, mnogih stvari koje volim u 5 Ritmova jest to što nas vode kroz ovo putovanje svjesnosti, otvarajući nam svima vrata raja – dok istodobno učimo cijeniti vrijednost svih stanja i svih plesova kao njegove sastavne dijelove.” 

Christian de Sousa, učitelj 5 Ritmova

Veljača 2018.

Posted by Jadranka Franc on veljača 1, 2018

“Otpuštanjem poznatog i primanjem nepoznatog možemo osjetiti nove mogućnosti. Kad očekujemo promjenu, život nas rijetko razočara. U plesu možemo upoznati sebe dovoljno dobro da postanemo svjesni svojih prosudbi, očekivanja i vezanosti koje će nam se sigurno ispriječiti na putu.” GABRIELLE ROTH

 

Nakon divnog i intenzivnog prijelaza iz stare u novu godinu, na našoj radionici Plemenski Ples, zaronila sam u svoj zimski san. Nakon dovoljno radnih zima, zapinjanja sa autom u snijegu dok sam putovala raditi u druge gradove, dvorana bez grijanja, otkazivanja prijava u zadnji tren zbog bolesti ili snijega, shvatila sam da sam kao vjeverica vrijedno skupljala plodove tijekom jeseni i da si mogu dozvoliti da dio zime čučim u rupi svojeg drveta i žvačem lješnjake i gledam dobre serije. Ove godine poklonila sam si i put u nepoznato. Već dugo nisam učinila nešto što me toliko uzbudilo i probudilo. Otišla sama negdje gdje nisam nikad bila i zapravo ne znam ništa o tome gdje zapravo idem i što i tko me tamo čeka. Dočekali su me divni ljudi koji vode svoj mali retreat (bila sam jedina od mogućih troje gostiju), rajski vrt pun cvijeća i voća i povrća koji su stvorili na toj vulkanskoj zemlji na brdu, pogled na ocean koji se stapa sa nebom tijekom dana, zalazak sunca koji mi je govorio da je vrijeme da prestanem jesti svaki dan ovog detox retreata, te najljepše zvjezdano nebo koje sam ikad vidjela. Taksist koji me je nekoliko puta spasio iz mojih “planinarskih” pothvata zove se Angel i koji mi je ispričao sve o svojem životu na španjolskom kojeg jedva razumijem a još manje govorim. Svaki dan sam imala doslovno čišćenje starog sranja, hidrokolon terapijom, koja me sama po sebi nije toliko veselila, no osjećaj lakoće nakon nje se potpuno isplatio. Dočekalo me je toliko tišine i mira u toj tišini koji me je iznenadio. Kao da nisam zapravo bila svjesna u svojem životu da ga nosim u sebi, da imam mogućnost umiriti se, biti, gledati oblake, da sam konačno dovoljno sazrijela da u tom i uživam. Jedan od velikih pokretača u mojem životu no i divan izvor nervoze i neuroze je potreba da budem korisna. Ovaj put sam bila korisna samoj sebi – sve je bilo podređeno meni, mojem zdravlju, mojoj ravnoteži, mojem čišćenju, mojem odmoru. Znala sam da sam zaslužila, da sam nedavno prošla punom parom kroz jedan stvarno težak, naporan, zahtjevan period života, i ovo je bila ona preventiva a ne čekanje da se stvarno slomim. A zapravo kad gledam, kao da svake godine prođem kroz neki takav period. Zar ne? Svaki val ima u sebi taj prijelomni trenutak, taj najmračniji dio noći, tu točku gdje se izgubimo da bi se pronašli, taj životni test tj životnu budilicu koja od nas traži da budemo u svojoj punoj spremi za ono što se dešava. Kad trebamo držati u svojim rukama ono što se treba držati, a pustiti ono što se treba pustiti. Kada trebamo biti sa obadva stopala na zemlji, fleksibilnih koljena da promijenimo smjer kad se promijeni struja koja nas vodi, fokusirani umom na dah, opuštenog trbuha da čujemo taj unutarnji glas koji zaobilazi ono ludilo od glasova u glavi, srce kao kompas u grudima koja su uspravna i otvorena čak i kad se to srce lomi ispod dlana koji je instinktivno sjeo na to mjesto kao podrška. Oči koje mogu vidjeti najsitniji detalj i svijest koja vidi širu sliku koja uključuje i to od kamo smo došli i kamo idemo.

Povratak kući je bio baš kao slijetanje aviona na kvrgav teren, a period odmah nakon povratka je bio kao onaj period usklađivanja tlaka nakon duboko zaranjanja u more ili puta u svemir ili kao silazak nakon nekog halucinogenog putovanja. Promatranje kako su se brzo stare navike vratile i kako se svađaju sa ovim novonastalim.

I dalje zahvalna da sam otišla, zahvalna gdje se imam vratiti, i zahvalna za neke nove plesove koji me čekaju odmah iza ugla, za nove i stare plesne prijatelje i prijateljice.

Nadam se da će nam se stopala sresti na nekom od ovih svetih plesnih prostora!

Puse, Silvija

 

Siječanj 2018.

Posted by Jadranka Franc on siječanj 8, 2018

“Postoji ples koji samo ti možeš otplesati, on živi samo u tebi, ovdje i sada, u stalnoj mijeni, uvijek autentičan. Jesi li spremna očarano slušati ? Ako jesi, odvest će te do tebe kakva si oduvijek sanjala da možeš biti. To ti obećajem.” GABRIELLE ROTH

 

Tečni ritam me uči kako slijediti svoj put dopuštajući stopalima da ga stvore koračajući njime, tražeći prazan prostor. U tom plesu nekad danima ne susretnemo nikoga, a nekad pojedine dijelove putovanja provedemo s osobom čiji se put isprepliće s našim; ponekad putujemo dolinama o kojima su nam pričali oni koji su tu prošli prije nas, a nekad sami otkrivamo nepoznat teren vlastitog života i sudbine.

 

Stakato ritam me uči koliko je komunikacija važna za vlastito zdravlje na tako mnogo razina. Komunicirati sa samom sobom, održavati razgovor sa sobom otvorenim i živim – provjeravajući kako sam, što mi treba, što mi nedostaje, u čemu uživam… i te odgovore komunicirati s drugima te njima postavljati ta pitanja. Komunicirati o onome što je stvarno i istinito i sada što je više moguće, pa i onda kad komuniciram da nisam ovdje i sada i da nisam stvarna i istinita. Za mene je komunikacija s drugima važna za vlastitu dobrobit i zdravlje, za moje granice, za moju radost i vlastiti osjećaj mira.

 

Kaos ritam me uči kako jedna stvar može biti toliko mnogo stvari. Kako ono što je meni plavo, tebi može biti crveno. Kako ono što je za mene ispravno, za tebe je pogrešno, ono što je meni staro, tebi može biti novo, kako ono što je meni ništa, tebi može biti sve. Na neki način da bih stvorila nešto originalno, znam da se trebam predati i biti to ništa i sve, to plavo i crveno, to ispravno i pogrešno istodobno i na istom mjestu, a to mi rastura um i slama srce, ali se tako nešto novo rađa iz rasplesane zvijezde.

 

Lirski ritam me uči kako se raširiti, on je za mene ritam s najviše širine. Proteže se od vrhova nožnih prstiju do vrhova prstiju na rukama. Seže od moje nutrine do svega izvan mene. Golica mi maštu. Često mi lice razvlači u osmijeh. Proteže se od tečnog do duboke tišina, u sebi ima dovoljno  prostora za djeliće svih ritmova. Proteže se od  mene k tebi i obuhvaća one koji nisu ovdje. Rasteže našu pažnju i pretvara je u svjesnost.

 

Duboka tišina me uči tako što mi nekad pokazuje što duboka tišina nije. Ona skida krinku s uvjerenja u koja zapravo ne vjerujem, ali ih ponekad slijedim. Razodijeva sve ono što razdvaja tijelo od duha, jedno ljudsko biće od drugoga, zemlju od neba, ranu od lijeka. Dovodi nas licem u lice s vlastitom mudrošću i spušta nas na koljena pred našom beskonačnošću.

Želim vam sretnu novu godinu, punu svih ritmova, učenja i iskustava, tišine i muzike.. Puse Silvija