Zahvalna sam tijelu kako me diže iz kreveta zato jer moram na wc kad me živo blato inercije želi usisati još dublje u svoje ralje.
Što se više opirem to više tonem, što se više osjećam krivom to više tonem, što se više sramim to više tonem. Što se više opustim, mudrost tijela me vadi van. Što se više prepustim, gravitacija me valja po podu, pod me prima raširenih ruku i nogu. Kao ono kad misliš da toneš a kad se staneš na noge, vidiš da možeš stajati u vodi. Ponekad samo taj čin, da stanem na vlastite noge, da napravim jedan korak pa makar i unatrag, vrati me u život, vrati me u flow. Zahvalna sam što mi tijelo treba zraka, odmora, protegnuti se, isprazniti se, napuniti se, pokrenuti se.
Zahvalna sam pokretu jer kroz pokret mogu izraziti baš sve što osjećam, i kad ne znam što osjećam, i kad ne osjećam ništa i kad osjećam sve odjednom. Pokretom mogu reći stvari koje se bojim čuti izgovorene, pokretom mogu vikati tako jako a da nikoga ne povrijedim, pokretom mogu psovati sve po redu a da nikoga ne uvrijedim. Pokretom mogu zgaziti, uništiti, slomiti, raskomadati, utrobu izvaditi a da mi ruke ostanu čiste i da ne moram prati ničiju krv s poda. Zahvalna sam da pokretom mogu pokrenuti energiju koja je u meni stisnuta, zgurana, zabranjena, energiju koje me nagriza i grize iznutra.
Zahvalna sam intuiciji koja toliko dobro poznaje ono što sam već proživjela da jako dobro osjeća ono mi se još nije desilo. Intuicija koja svjetli kao krijesnica u mraku svega što već znam, koja titra kao svjetionik u oluji svega onoga što mislim. Mislim da moram o svemu nešto misliti. Razmišljam o tome koliko puno razmišljam. Izludim samu sebe sa što bi bilo kad bi bilo. Postavljam pitanja na kojih nema odgovora, odgovaram a da me nitko nije ništa ni pitao već samo tako da nešto kažem, da nešto mislim. Intuicija koja je toliko u sadašnjem trenutku da je uvijek korak ispred mene. intuicija koja se ne boji mraka, u mraku bolje čuje otkucaje srca, zov sudbine. Zahvalna sam intuiciji što me vodi u dublju intimnost sa samom sobom i životom.
Zahvalna sam na osjetljivosti koja me podsjeća kako sve prolazi, kako se sve mijenja. Osjetljivost na bol (svoju i tuđu), osjetljivost na ljepotu (svoju i tuđu), osjetljivost na nepravdu (svoju i tuđu). Volim svoju osjetljivost na svjetlo, boje, zvuk, miris, dodir, temperaturu. Volim kako mi različiti ritmovi pokreću kukove, kako mi različiti glasovi pokreću ruke, kako mi različite riječi pokreću ramena, kako mi različite vibracije pokreću koljena. Zabavno mi je kako se mjenjam kad plešem sa različitim ljudima. Interesantno mi je kako baš tada kada sam totalno utjelovljena, prisutna, povezana sa svojim disanjem – baš tada, mogu nestati i biti vjetar u livadi, voda u tvojim dlanovima, zemlja koja čuva sjeme, iskra koja pleše u vatri.
Zahvalna sam da imam mogućnost izabrati zahvalnost i kad stvari ne idu po mojem planu, i kad ne vidim u tom trenutku baš ništa dobrog ili svjetlog. Volim kad mogu pronaći zahvalnost na kraju plesa, a pogotovo kad osjetim kao da je mene zahvalnost pronašla na kraju plesa. Zahvalna sam što stalno iznova pronalazim sebe u plesu te što imam priliku susresti se svama kroz ples ili kroz ove riječi. Hvala.
Puse
Silvija