Listopad 2017.

“Vukovi pronalaze ravnotežu između odvojenosti i zajedništva. Čak je i usamljeni vuk dio čopora. Umjesto toga mi smo skloni tražiti jedno ili drugo, uvjetujemo ili individualnost ili zajednicu. Vuk zna da je i jedno i drugo. Kod nas ljudi ova se mudrost izgubi vrlo rano, čim se pojavi ego…. Kad znate gdje je vaše mjesto o čoporu, i vi se možete odmoriti, opustiti se i zavijati na mjesec.” GABRIELLE ROTH

 

 

Vuče me nešto ovaj put da pišem o tome kako smo svi u ovome zajedno. Ili kako bi Gabrielle toliko često rekla: “Samo je jedan od od nas ovdje”. Zapravo želim pisati o tome kako je moguće da na radionici, u dvorani punoj ljudi gdje svatko od nas ide svojim putem, iscjeljuje svoju ranu, prati svoju tijelo i sudbinu, jedinstveno i originalno; ova mapa 5Ritmova nam svima otvara ista vrata, ista pjesma pokreće cijelu grupu (svakoga u nekom drugom smjeru možda i ponekad), i ono što učitelj kaže toliko ljudi u grupi se osjeća da to priča samo njoj/njemu. To je nešto što sam oduvijek voljela u praksi 5Ritmova, da je u isto vrijeme naglasak na osobnoj slobodi, na širenju svojih krila i uzemljavanju svojih stopala, da ne moram pratiti tuđe korake ili koreografiju i na tome da smo cijelo vrijeme svjesni praznog prostora koji se nalazi između mene i ostalih, da se nekako tijekom plesa i radionice stvori taj duboki osjećaj pripadanja i povezanosti sa grupom, a bez da smo na tome nužno radili. To je nešto što je meni bila prilična rupa u mojem životu i nisam vidjela puno primjera da je to uopće moguće, da je moguće biti svoj, jedinstven, slobodan i u isto vrijeme pripadati, povezati se sa grupom, plemenom, obitelji. Kao da je jedno isključivalo drugo. A sada već duži niz godina osvještavam, razumijem te prakticiram da je jedno usko povezano s drugim, i zapravo neodvojivo. Kako smo gladni i za jedno i za drugo, i da zapravo ne moramo birati jedno i izgubiti drugo.

Jedan od mojih obrazaca je da kad toliko jako trebam nečiju pažnju, zagrljaj, društvo, feedback da se svim silama trudim pokazati da mi ne treba, i čak odgurujem kad netko ponudi. Ples je mjesto gdje je to postalo u isto vrijeme još očitije, još vidljivije, i još bolnije i gdje je baš zato moglo i početi zacjeljivanje, riskiranje, igranje, istraživanje, otvaranje. Samim time da sam svakim dijelom tijela i cijelim bićem uronjena u pokret, da je mene kao takve, tj mojeg ega manje, uobičajeni obrasci, stare tvrde obrane, igre prijestolja su isto tako manje prisutni, slabiji i tiši i uspjela bi se sresti puno dublje sa tim usamljenim dijelom sebe, i kad pustim sebe unutra, mogu pustiti i tebe, mogu osjetiti svoje mjesto u grupi, ekosistemu, u sunčevom sustavu, u beskonačnosti.

Svaki put kad dođete na ples imate priliku za taj susret sa sobom, za taj susret s nekim drugim pogotovo kad ga najmanje očekujete ili kad ga prestanete očekivati, i za taj susret sa grupom, taj osjećaj da smo svi u ovome zajedno i da je samo jedan od nas ovdje.

Puse, Silvija