Ožujak 2017.

“Nije bitno otkuda dolazimo, kako smo odgojeni, znamo li plesati ili ne znamo. Pokret je ljekovit i liječi nas bez obzira osjećamo li se nespretno ili graciozno. Stvarno učenje se događa kad se pojavimo i pokrenemo zato što tijelo ne zna lagati. Odmah nam pokaže osjećamo li se zatvoreno ili otvoreno, ukočeno ili fluidno, napeto ili opušteno, uključeno ili isključeno.” Gabrielle Roth

 

 

Drage i dragi, upravo se oporavljam od gripe koja nas je prošlih par tjedana sve doma srušila u krevet i doslovno resetirala. Vrlo blizak susret sa slušanjem i praćenjem vlastitog tijela jer zapravo i nemam drugog izbora. Ovo mi je bio odličan test za koliko imam stvarno povjerenja prema tijelu, sad kad je usred bolesti. Prilika za prakticiranje suosjećanja za svoju totalnu ranjivost (jer kako je imunološki štit pao, tako je i onaj oko mojeg srca) i primanja pomoći koju je i dalje tako teško tražiti kad dijete u meni osjeća da ju trebam dobiti i bez da pitam. I dok me je tako bolilo čak samo i ležati u krevetu, moje tijelo je i dalje nemilice tražilo moju pažnju. Da osjetim da li mi je lakše ležati na boku ili na leđima, da li mi paše da uvinem ili izvijem leđa…Bol zbog kojeg želim izaći iz tijela i grči moje disanje, traži da budem “kod kuće” i dišem opuštenije nego inače. I tako to naše prijateljstvo u kojem ima i izdaje i skrivanja i guranja i svađanja, nastavlja dalje rasti. U zdravlju i bolesti, u sporom ili brzom ritmu, na leđima ili na nogama, sama ili s partnerom – pitam se kako se kretati ili kako mirovati, i jedno i drugo su neophodni dio plesa. I u jednom i u drugom želim biti prisutna, budna, povezana sa onim najbitnijim.

Silvija