Svaki Ritam, svaki Val, svaki partner, svaka grupa, svaka tema, svaki učitelj pruža nam priliku da upoznamo neki drugi dio sebe. I tome nema kraja. Imamo toliko strana, od svijetle i sjenovite do ženske i muške, od unutarnje i vanjske do gornje i donje. Od svoje praznine do svoje punine. I zato mi ima smisla da se na početku Vala, na početku plesa, na početku susreta sa sobom, susrećem sa strahom u nekom od njegovih oblika. Nekad je to otpor koji je toliko težak da se jedva dovučem unatoč svim onim dobrim razlozima zašto ne bih trebala doći, a nekad je to nervozno, lagano lupanje leptirovih krila u trbuhu. Nekad je to dosada, nekada bol u leđima, nekad suluda košnica misli u glavi, nekad „bila bih svugdje samo ne doma“, nekad totalna tupost i nezainteresiranost. U tim trenucima naša disciplina dolazi na svoje i usmjerava nam pažnju na ono što u nama diše, na ono što se u nama pokreće, na pod i zemlju koji nas drže, otvara nam oči da vidimo ono što se stvarno događa oko nas. I kad se ti strahovi i otpori otope, proteku, oslobode, transformiraju, čini se kao da se dogodila čarolija. Naša pažnja i svjesnost te moć djelovanja stvarno su moćni, inteligentni, čarobni i iscjeljujući alati koje u ovoj praksi otkrivamo, budimo, oštrimo, osnažujemo, produbljujemo i proširujemo. Od glave pa sve do pete. Od jednog partnera do cijele grupe. Od poznatog do nepoznatog. Od početka do kraja.
Na početku nekad prolazimo kroz džunglu različitih uvjerenja koja nas drže što dalje od toga da barem dođemo i pokušamo. Uvjerenje da mi ne plešemo, to nije nešto što mi radimo, da je naše vrijeme već prošlo, da nemamo vremena, da nemamo smisla za ritam i da imamo dvije lijeve, da nemamo dovoljno energije i da smo previše depresivni za pokret, da imamo važnije probleme, da smo previše stidljivi za plesanje sa drugim ljudima, da trebamo znati korake i koreografiju, da smo već probali razne metode i plesove, da više volimo gledati druge dok plešu, da ćemo krenuti kada kupimo nove papuče za ples i kada ćemo imati savršene uvjete…
Jednako kao što su 5Ritmova praksa, oni su i način učenja. Učimo o sebi, o tebi i meni, o životu i ljubavi i svim onim detaljima između. I uvijek iznova dolazimo u praksu. Na početku ni ne znamo gdje smo, mislimo da smo na jednom mjestu, a samo nekoliko udaha kasnije, osjetimo gdje se stvarno nalazimo. Samo nekoliko pokreta, plesova, različitih partnera i ritmova kasnije, dolazimo na ono čarobno mjesto gdje možemo biti sve i ništa. Mjesto duboke transformacije, mjesto gdje sebe, a osobito svoje ego ličnosti, identitete i vjerovanja više ne shvaćamo tako ozbiljno. I obraćamo pažnju na prostor između, na prazan prostor. Ne osjećamo protok vremena jer letimo na krilima svog daha, na duhu inspiracije života.