Drage plesne prijateljice i prijatelji,
neka nađemo svaki mogući način da se u svojim tijelima što više osjećamo doma, svaki mogući način da se u vlastitom tijelu osjećamo živi. Neka pronađemo načina da svojim tijelima pružimo svjež zrak, čistu vodu, hranu koja nas krijepi, siguran dodir, iscjeljujući san. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo disciplinu potrebnu da se uvijek iznova vratimo u svoj centar, ma koliko ga puta izgubili. Neka pronađemo iskrenost prema samima sebi onda kada lažemo i sebi i drugima. Svaki put s još više opraštanja i još više odgovornosti. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo snage u trenucima kad se raspadamo u boli, kad mislimo da smo jedina osoba na svijetu koji se tako osjeća, da ispružimo ruku tražeći povezanost. Ispružimo ruku prema prijatelju, neznancu, mački, drvetu, rijeci…samima sebi. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo način da budemo opušteni sa samima sobom onda kad stvari ne idu glatko. Neka pronađemo utjehu u jednostavnim stvarima koje se mogu podijeliti s drugima, kao što je osmijeh, šalica čaja, omiljena pjesma, razgovor o našem životu, o snu koji nam nikako ne izlazi iz glave. Opet i opet. To je praksa.
Neka nađemo način da se odmorimo, bez osjećaja krivnje, da odmorimo svoj mozak prateći disanje nekoliko minuta, neka pronađemo način da bez potrebe za ispričavanjem odmorimo cijelo svoje tijelo na podu nekoliko minuta, kao što to čine mačke i onaj bezbrižni način da odmorimo svoje srce nakratko promatrajući prekrasan zalazak sunca. Opet i opet. To je praksa.
S ljubavlju,
Silvija
