Odrasla sam tijekom doba Jugoslavije, pa sam tako sa sedam godina postala Titov pionir, a zakletva koju smo tom prilikom dali na mene je ostavila dubok dojam.
Danas, kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
da ću voljeti našu domovinu,
samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito,
da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!
Kao dijete, doživljavala sam Jugoslaviju kao iz reklame za Radensku, u kojoj po jedan par iz svake od šest republika, obučen u svoje jedinstvene narodne nošnje kako plešu neku vrstu plesa dok se drže za ruke u krugu, plešući i pjevajući zajedno. Ta mi je slika još uvijek vrlo živa.
U isto vrijeme bila sam prilično usamljena kod kuće, moja je sestra bila šest godina starija i nekako gotovo nikad nismo imale nešto o čemu bismo razgovarale i putem čega bismo se povezale. Sjećam se kad smo zajedno jeli kod kuće kako sam se osjećala najmlađim članom koji nekako nema svoje mjesto u razgovoru ako razgovora ima, a često ga uopće nije ni bilo. Naša obitelj činila mi se vrlo malom. Mama je bila jedinica, a tata je imao brata s kojim u to vrijeme nije bio blizak, a uz to moji stric i strina nisu imali djece. Sve me to na neki način oblikovalo.
Kad sam pronašla 5 ritmova, bilo je to kao da sam odjednom našla sve ono što mi je tako dugo nedostajalo. Osjećaj jedinstva i zajedništva, ples prema slobodi i miru bez obzira na to otkuda potječemo. Osjećala sam se kao da sam pronašla obitelj u kojoj sam bila dio neverbalnog razgovora, u kojemu je svatko od nas imao nešto za reći/otplesati. Na neki način ono što je nedostajalo ili bilo razlomljeno, ponovno se počelo spajati na predivan i iscjeljujući način.
Moj prvi korak vezan uz 5 Ritmova bio je da dovedem ovu praksu u Zagreb, pa sam tako postala organizatorica. U to vrijeme, u početku, bio je to jedini način koji sam znala plesati sebe. Bila je to fantastična kombinacija spajanja ljudi i učitelja, stvaranja prostora u kojima će se dogoditi magija i životi iscijeljeti. Usred svega toga shvatila sam da u stvari stojim izvana i još nisam potpuno unutra; ne sudjelujem u potpunosti, uvijek imam nekakvog posla i moj je unutrašnji control freak dobio posao s punim radnim vremenom. Imala sam ulogu iza koje se mogu sakriti. Nekako sam i dalje sjedila na rubu i gledala grupe i ljude kako dobivaju ono što mi treba i što sam pronašla u ovoj praksi.
To što sam postala učiteljica 5 Ritmova pomoglo mi je osjećati se uključenije i manje na periferiji, ali opet sam se mogla sakriti iza svog stola i biti ljubomorna na ljude pred sobom jer se odlično provode. No, to se s godinama promijenilo. Najprije sam sve više otkrivala uzemljenost i hrabrost u samoj sebi kako bih mogla doista vidjeti svakoga u grupi – vidjeti patnju i vidjeti iscjeljenje. Kako su se godine poučavanja nizale, osjećala sam se sve ugodnije u vlastitoj koži i dopustila si da se pokažem u svojoj istini, u svojoj snazi i u svojoj ranjivosti. Na jednoj radionici sam imala tako jake bolove u leđima da sam mogla samo puzati po podu, dok sam se na drugoj upišala u gaće dok sam demonstrirala skakanje na trampolinu.
Tijekom treninga za učitelje razine Ritam srca dogodila mi se važna i korjenita promjena u srcu i pronašla sam načine kako da otvorim svoje srce ljudima ispred sebe i oko sebe i da se osjetim voljenom jednako kao i onom koja voli.
Jako sam ponosna na sebe jer sam se ove godine upisala u kontinuiranu grupu kao sudionica i idem k tome da sam dio grupe, dio plemena, dio ove lude plesne obitelji kojoj dopuštam da me drži.
Ovoga ljeta prihvatila sam to da uistinu jesam društveno biće i jako sam uživala u dijeljenju kuće s našim prijateljima i kolegama i s našom djecom tijekom naših ljetnih radionica. Shvatila sam da mi je mnogo lakše živjeti zajedno na ovakav način. Volim to što, kao i u plesu, imaš mogućnost plesati sam u sobi punoj ljudi, a isto tako možeš plesati s jednom osobom na vrlo intiman način nekoliko minuta prije nego što se uputiš prema sljedećoj. U svim ovim plesovima spoznaja da imam mjesto u tom velikom krugu i da sam ja jedina koja se može iz njega izdvojiti, bila mi je veliko saznanje. Dio mene ne vjeruje da je moguće tako živjeti ovdje u Zagrebu (koliko mi je poznato kod nas nema komuna) dok se drugi dio mene, onaj koji ovo piše nada da nije prekasno i da se takvo što može pronaći ili su-kreirati.
Radujem se našem idućem susretu na plesnom podiju kada svi naši laktovi postanu dio većeg kruga laktova/zajednice!!
S ljubavlju,
Silvija
