Rujan 2019

Jedna od najbitnijih stvari koje učim kroz praksu 5Ritmova je način na koji se nosim s promjenama. Promjenama u tijelu, promjenama emocija, promjenama smjera, promjenama uloga, promjenama godišnjih doba…
Sjećam se kako sam nakon što sam neko vrijeme podučavala 5Ritmova kao takvih, prebacila pažnju na one dijelove gdje se jedan ritam mjenja u drugi, trenutke između Ritmova, tranzicije.
Sjećam se kako sam nakon dosta godina plesa u jednom trenutku shvatila onako u trbuhu a ne u glavi, da cijeli Val 5Ritmova me zapravo uči o promjeni. Kako sve što je živo, što diše ima svoje kretanje, a ako se nešto kreće onda se i mijenja.
Kako zapravo moram potrošiti puno životne energije da zaustavim prirodni tijek svoje energije, da blokiram emocije koje se dižu ili spuštaju, koliko se znam boriti sa vlastitim mislima o tome kako previše mislim.

Zahvaljujući Tečnom Ritmu pronašla sam gdje u meni živi povjerenje da stvarno pustim da moja energija teče prirodno, organski i kako kad imam dovoljno strpljenja i dovoljno slušanja unutarnjeg instinkta, u jednom trenutku riječi će se htjeti oblikovati, smjer i namjera će se pojaviti, srce će biti spremno za akciju.
Zahvaljujući Stakato Ritmu otkrila sam što leži iza onog površinskog reda i poretka, što vibrira iza svih pokušaja da budem savršena i da ono što radim u životu bude uvijek korisno. Pronašla sam jedno snažno i ranjivo srce, jedan konstantni  unutarnji ritam koji ne odustaje od mene, jednu pjesmu koja pjeva i duboke tonove tuge i visoke tonove ushićenja. Dotaknula sam istinu koja je oduvijek titrala u mojim grudima, koju sam najviše skrivala od same sebe, koliko želim voljeti i koliko želim biti voljena. Koliko znam voljeti i koliko znam biti voljena. Koliko je to moja moć, koliko je to moje pravo, koliko je to moja sloboda.
Zahvaljujući Kaos Ritmu istražila sam divlja prostranstva vlastitog uma, plesala svim dijelovima tijela na kakofoniju suludih i ludih misli dok se glava nije ipak nešto ispraznila. I u toj praznini moj um je mogao postati učenik. U toj praznini počela sam nazirati neku višu inteligenciju koja me vodi i kojoj se sve više prepuštam. Počela sam slušati mudrost svojih grešaka, bolove svojih rana i lomova, tugu svojih gubitaka i naučila da je upravo sad najbolji trenutak osjetiti obadva stopala na zemlji, jednu ruku na trbuhu a drugu na srcu, i pratiti svoje disanje.
Zahvaljujući Lirskom Ritmu iznenadila sam se. Kako ja mogu biti lagana, kad su stvari teške. Kako ja mogu biti otvorena kad su vrata zatvorena. Kako ja mogu biti prisutna u odsustvu drugih. Kako ja mogu biti zainteresirana za dosadu i fascinirana apatijom. Kako se ja mogu igrati u ovoj igri života. Kako nešto tako lagano kao što je duša (21 gram?!) može toliko ispuniti moj život. Kako ne mora sve biti dobro da bi se ja osjećala dobro.
Zahvaljujući Ritmu Duboke Tišine utihnuo je moj glasni vapaj za smislom. Odmorile su se šapice mojeg unutarnjeg hrčka na kotaču života. Vlastiti dah me je inspirirao. Misterij smrti oživio je tupost preživljavanja. Ujedinilo se sve ono što je djeljivo. Plesala sam do kraja.
 
Puse
Silvija