“Postoji ples koji samo ti možeš otplesati, on živi samo u tebi, ovdje i sada, u stalnoj mijeni, uvijek autentičan. Jesi li spremna očarano slušati ? Ako jesi, odvest će te do tebe kakva si oduvijek sanjala da možeš biti. To ti obećajem.” GABRIELLE ROTH
Tečni ritam me uči kako slijediti svoj put dopuštajući stopalima da ga stvore koračajući njime, tražeći prazan prostor. U tom plesu nekad danima ne susretnemo nikoga, a nekad pojedine dijelove putovanja provedemo s osobom čiji se put isprepliće s našim; ponekad putujemo dolinama o kojima su nam pričali oni koji su tu prošli prije nas, a nekad sami otkrivamo nepoznat teren vlastitog života i sudbine.
Stakato ritam me uči koliko je komunikacija važna za vlastito zdravlje na tako mnogo razina. Komunicirati sa samom sobom, održavati razgovor sa sobom otvorenim i živim – provjeravajući kako sam, što mi treba, što mi nedostaje, u čemu uživam… i te odgovore komunicirati s drugima te njima postavljati ta pitanja. Komunicirati o onome što je stvarno i istinito i sada što je više moguće, pa i onda kad komuniciram da nisam ovdje i sada i da nisam stvarna i istinita. Za mene je komunikacija s drugima važna za vlastitu dobrobit i zdravlje, za moje granice, za moju radost i vlastiti osjećaj mira.
Kaos ritam me uči kako jedna stvar može biti toliko mnogo stvari. Kako ono što je meni plavo, tebi može biti crveno. Kako ono što je za mene ispravno, za tebe je pogrešno, ono što je meni staro, tebi može biti novo, kako ono što je meni ništa, tebi može biti sve. Na neki način da bih stvorila nešto originalno, znam da se trebam predati i biti to ništa i sve, to plavo i crveno, to ispravno i pogrešno istodobno i na istom mjestu, a to mi rastura um i slama srce, ali se tako nešto novo rađa iz rasplesane zvijezde.
Lirski ritam me uči kako se raširiti, on je za mene ritam s najviše širine. Proteže se od vrhova nožnih prstiju do vrhova prstiju na rukama. Seže od moje nutrine do svega izvan mene. Golica mi maštu. Često mi lice razvlači u osmijeh. Proteže se od tečnog do duboke tišina, u sebi ima dovoljno prostora za djeliće svih ritmova. Proteže se od mene k tebi i obuhvaća one koji nisu ovdje. Rasteže našu pažnju i pretvara je u svjesnost.
Duboka tišina me uči tako što mi nekad pokazuje što duboka tišina nije. Ona skida krinku s uvjerenja u koja zapravo ne vjerujem, ali ih ponekad slijedim. Razodijeva sve ono što razdvaja tijelo od duha, jedno ljudsko biće od drugoga, zemlju od neba, ranu od lijeka. Dovodi nas licem u lice s vlastitom mudrošću i spušta nas na koljena pred našom beskonačnošću.
Želim vam sretnu novu godinu, punu svih ritmova, učenja i iskustava, tišine i muzike.. Puse Silvija