Svibanj 2018.

“Kada radost dođe, treba ju slaviti, iako se mnogi od nas srame spontanih izljeva oduševljenja. Ne mislimo da nije u redu ako smo radosni, no imamo predodžbu da nije cool ili sofisticirano biti previše radostan ili previše otvoreno emocionalan. Vrlo često nam je neugodno što imamo srce, baš kao što nam je neugodno što imamo tijelo.” GABRIELLE ROTH

 

Radost plesanja. Radost življenja. Tema koja mi je potrebna, tema koju istražujem, tema koju nudim.

U plesu pronalazim gušt kad dozvolim tijelu da radi ono što treba, ono što želi. Imam osjećaj da se tijelo smije kao malo dijete. Kao malo dijete kojem su konačno dali da skine cipele i zaprlja odjeću. U plesu nekako uspijem iskopati spontanost ispod naslaga pristojnosti, straha, zabrana. Kad plešem nekad skužim da mi se smije no i da sakrivam baš takvo svoje blesavo, rumeno, znojno lice. Najbolje mi je kad ipak nekako skužim krajičkom oka neko drugo isto tako blesavo, rumeno, znojno lice koje se smije i čak ako mi baš u tom trenutku nije ništa smiješno, nasmijem se i ja kao zrcalo. Posebni su mi ti neki moji prijatelji, ti neki zajednički trenuci, ti neki filmovi, ti neki komičari gdje se smijem na sav glas, ma i vrištim od smijeha, ma moram se i dići ne mogu više sjediti, moram i skakati i mahati repom. Ludilo! Nekad uhvatim osjećaj sreće kao da sam uhvatila predivnog leptira u zraku i čim ga uhvatim znam da jedini način da nastavi živjeti je da ga što prije pustim da leti dalje. Ima tih nekih radosti koje me prime u zagrljaj tek kad se totalno prepustim svemu pa tako i dubokoj žalosti. A znaš onaj smijeh koji isto vibrira kao plakanje koje isto vibrira kao smijanje, tresu se i trbuh i grudi i neki ludi osjećaj oslobađanja kroz to smijanje, kroz to plakanje. Kad vodim radionice nekad me tako zavede ljepota onoga što vidim u grupi, u plesu, u ljudima – toliko je stvarno, toliko je iskreno, toliko je ljudsko – da zaboravim pustiti slijedeću pjesmu na vrijeme. Kakva divna “pogreška”, ona u kojoj si dopustim uživati i čak se evo i pohvalim za nju! Volim osjetiti taj neki osjećaj ispunjenosti koji me zapravo čini praznom koliko je pun, osjećaj mira iznutra koji sam nekako zaslužila a koji je zapravo uvijek tu unutra, kad ga konačno dotaknem i dopustim da me cijelu preplavi pojavi mi se onaj Mona Lisa izraz lica. Zahvalna sam na radosti igre koju ponovo pronalazim uz svoju djecu, nema mi ničega toliko dragocjenog kad ih gledam kako se zajedno igraju i nasmijavaju do suza, nasmijavaju do pišanja u gaće. Imam također veliku sreću da pronalazim toliko dobrote, toliko veselja, toliko stalnog nečeg novoga u ovom svojem poslu i da me je doveo do tebe.

Želim ti divan rascvjetan i rasplesan mjesec svibanj, puse Silvija