Moje osobno putovanje u radu sa emocijama kao i u mojem držanju prostora za druge za isto putovanje, je bazirano na osnovnom učenju Vala 5Ritmova.
Razina Srca kao jedna od mapa prakse 5Ritmova mi je pružila duboko razumijevanje o međusobnoj povezanosti tijela i srca, pokreta i daha.
Za mene je upravo to mjesto gdje može doći do iscjeljivanja.
Toliko puta sam čula od drugih (a ti drugi nisu bili samo Beatlesi), ma čak i od same sebe savjete tipa: “Ma samo pusti neka bude” ili ti na engleskom “let it be.” Kao da je to čas posla. Kao da je jako mala udaljenost izmađu ovog mjesta neugode gdje sam sada i tog čuvenog mjesta dubokog mira.
Za mene je to putovanje. Još jedan Val. I ponekad jedna faza traži više vremena i truda nego druge, sve ovisi o situaciji.
Također sam shvatila da ako se i inače mučim sa Tečnim ritmom da ću se vjerojatno mučiti i sa onim dijelom putovanja koje ja Gabrielle podučavala kao “pusti unutra.” Ili ako je ritam Kaosa vrijeme kada mi je jako bitno što svi drugi rade u dvorani oko mene, vjerojatno ću trebati više prakse sa “otpuštanjem” ili “pusti neka ode.”
Gabrielle je zvala ovu mapu “L- mapa”. Svaki od ovih 5 koraka nije sam po sebi dovoljan kao takav, i međusobno se nadovezuju i nadograđuju. Ne mogu u svakoj situaciji koristiti “pusti neka ode” kao što i “let it be” nije baš uvijek odgovor za sve.
LET IT IN
Fokusiram svoje disanje na udah. Otvaram svoje tijelo da primi pokret kojeg hrani taj udah. Otvaram svoja čula da doživim ovaj trenutak života. Tečem sa ovim senzacijama, emocijama, vibracijama unutar sebe. Puštam ih da kruže jedni oko drugih.
Ono što vidim, ono što čujem, ono što okusim i omirisim, ono što osjetim dodirom – sve je to ovdje za mene, samo za “moje oči”, samo za moju pažnju.
I nakon što sam ja prikupila sve informacije koje su mi potrebne, moje osobno iskustvo želi biti iskomunicirano, želi uspostaviti kontakt sa drugima izvan mojeg unutarnjeg kruga.
Što god pustim unutra, što god da pleše u meni, što god nosim u sebi- želi izaći u ovom ili onom obliku, želi pokazati se u ovom ili onom svjetlu.
LET IT OUT
Što stvarno može izaći iz mene i kroz mene, ako nikoga i ništa ne pustim blizu k sebi, u svoje srce? Da li su moja obećanja prazna? Kako da se jasno izrazim, kako da artikuliram svoje srce? Kako mogu regulirati ono što izlazi iz mene sa obzirom na to tko je ispred mene? Koju poruku želim prenijeti? Gdje je za mene siguran prostor gdje mogu sve pustiti van, ispljunuti, isprazniti pritisak vriskom? Ponekad jedini način na koji mogu donijeti odluku je da sve opcije stavim na stol, okrenem sve karte. Puno sam radila na tome da skratim vremensku razliku između trenutka kad mi netko stane na žulj i trenutka kad kažem “joj!”.
LET IT GO
Kada me nešto boli, mogu ja to isplakati, isplesati, istresti, javno objaviti koliko god želim, no ako se stvarno želim osloboditi te boli, trebam je pustiti.
Ima jedan dio mene koji se primi problema kao pit bull, i grizem ga sa svih strana, pokušam i ovo i ono, nazovem jednu osobu, pišem drugoj, Googlam nešto treće, zovem upomoć, molim se, i guram to do same granice –onog mjesta gdje nema druge nego prepustiti sebe i taj problem.
Doslovno ubijem boga u tom problemu, i onda kao da ga reanimiram sve dok ne skužim da sam stvarno napravila sve što sam mogla, sve što je u mojoj moći, i da je vrijeme da se prestanem držati i da umjesto da dignem ruke, da ih otvorim prema nebu a pustim glavu da umorna padne na moje grudi.
LET GO OF LETTING GO
Osjećam kao da nije nikada dovoljno posla na otpuštanju. Uvijek dođe neko novo sranje, doslovno na dnevnoj bazi. Tako da je za mene stvarno bitna medicina prepoznati trenutak kad je vrijeme pustiti i samo otpuštanje. To je kao kad brišem prašinu i dok to radim vidim kako nova prašina pada na to mjesto koje čistim. To je kao da me to fanatično ponavljanje čina otpuštanja drži još uvijek jednom nogom u prošlosti, i ako stvarno želim biti sada i ovdje, trebam pustiti i otpuštanje.
Vrijeme za pauzu. Vrijeme za ohladiti se. Vrijeme za pomalo. Vrijeme za kolač. Vrijeme za opuštanje. Vrijeme za proslaviti sve ono što jedam očistila do sad. Vrijeme za primjetiti mekoću koja dođe sa olakšanjem. Vrijeme za osjetiti lakoću koja dođe nakon istovara.
LET IT BE
I onda evo me, tu sam. Čini se kao neka čarolija. A ta čarolija je zapravo jedno cijelo putovanje. Putovanje puno šmrklji, znoja, suza i trenutaka kad sam htjela odustati. Sve to pomiješano sa malo kolača. Da ok, ponekad i previše kolača.
Nasmijem se kad dođem u ovo slatko mjesto mira, skužim da je uvijek bilo tu u meni, a ne neki vanjski nedostižni cilj. Da to nije mjesto na kraju duge. To je više kao plavo beskrajno nebo koje je uvijek tu, iza oblaka, gromova i munja, iza sunca i zvijezdi. To je ono mjesto gdje mi sve ponovo ima smisla zahvaljujući mudrosti koja je nastala iz svih onih pređenih koraka, a pogotovo onih koraka kad mi ništa nije imalo smisla. To je ono mjesto o kojem su mi drugi mudro zborili a u isto vrijeme me totalno nervirali jer mi se tad činilo nedodirljivim. I sad sam ovdje, i mogu dublje udahnuti, i mogu više toga pustiti izdahom. Mogu čak i pronaći svoj sretan završetak.
PS
Makar sam u ovom tekstu više koristila riječ kolač nego riječ ples, ipak se u ovom tekstu radi o plesu.
|
