“Otpuštanjem poznatog i primanjem nepoznatog možemo osjetiti nove mogućnosti. Kad očekujemo promjenu, život nas rijetko razočara. U plesu možemo upoznati sebe dovoljno dobro da postanemo svjesni svojih prosudbi, očekivanja i vezanosti koje će nam se sigurno ispriječiti na putu.” GABRIELLE ROTH
Nakon divnog i intenzivnog prijelaza iz stare u novu godinu, na našoj radionici Plemenski Ples, zaronila sam u svoj zimski san. Nakon dovoljno radnih zima, zapinjanja sa autom u snijegu dok sam putovala raditi u druge gradove, dvorana bez grijanja, otkazivanja prijava u zadnji tren zbog bolesti ili snijega, shvatila sam da sam kao vjeverica vrijedno skupljala plodove tijekom jeseni i da si mogu dozvoliti da dio zime čučim u rupi svojeg drveta i žvačem lješnjake i gledam dobre serije. Ove godine poklonila sam si i put u nepoznato. Već dugo nisam učinila nešto što me toliko uzbudilo i probudilo. Otišla sama negdje gdje nisam nikad bila i zapravo ne znam ništa o tome gdje zapravo idem i što i tko me tamo čeka. Dočekali su me divni ljudi koji vode svoj mali retreat (bila sam jedina od mogućih troje gostiju), rajski vrt pun cvijeća i voća i povrća koji su stvorili na toj vulkanskoj zemlji na brdu, pogled na ocean koji se stapa sa nebom tijekom dana, zalazak sunca koji mi je govorio da je vrijeme da prestanem jesti svaki dan ovog detox retreata, te najljepše zvjezdano nebo koje sam ikad vidjela. Taksist koji me je nekoliko puta spasio iz mojih “planinarskih” pothvata zove se Angel i koji mi je ispričao sve o svojem životu na španjolskom kojeg jedva razumijem a još manje govorim. Svaki dan sam imala doslovno čišćenje starog sranja, hidrokolon terapijom, koja me sama po sebi nije toliko veselila, no osjećaj lakoće nakon nje se potpuno isplatio. Dočekalo me je toliko tišine i mira u toj tišini koji me je iznenadio. Kao da nisam zapravo bila svjesna u svojem životu da ga nosim u sebi, da imam mogućnost umiriti se, biti, gledati oblake, da sam konačno dovoljno sazrijela da u tom i uživam. Jedan od velikih pokretača u mojem životu no i divan izvor nervoze i neuroze je potreba da budem korisna. Ovaj put sam bila korisna samoj sebi – sve je bilo podređeno meni, mojem zdravlju, mojoj ravnoteži, mojem čišćenju, mojem odmoru. Znala sam da sam zaslužila, da sam nedavno prošla punom parom kroz jedan stvarno težak, naporan, zahtjevan period života, i ovo je bila ona preventiva a ne čekanje da se stvarno slomim. A zapravo kad gledam, kao da svake godine prođem kroz neki takav period. Zar ne? Svaki val ima u sebi taj prijelomni trenutak, taj najmračniji dio noći, tu točku gdje se izgubimo da bi se pronašli, taj životni test tj životnu budilicu koja od nas traži da budemo u svojoj punoj spremi za ono što se dešava. Kad trebamo držati u svojim rukama ono što se treba držati, a pustiti ono što se treba pustiti. Kada trebamo biti sa obadva stopala na zemlji, fleksibilnih koljena da promijenimo smjer kad se promijeni struja koja nas vodi, fokusirani umom na dah, opuštenog trbuha da čujemo taj unutarnji glas koji zaobilazi ono ludilo od glasova u glavi, srce kao kompas u grudima koja su uspravna i otvorena čak i kad se to srce lomi ispod dlana koji je instinktivno sjeo na to mjesto kao podrška. Oči koje mogu vidjeti najsitniji detalj i svijest koja vidi širu sliku koja uključuje i to od kamo smo došli i kamo idemo.
Povratak kući je bio baš kao slijetanje aviona na kvrgav teren, a period odmah nakon povratka je bio kao onaj period usklađivanja tlaka nakon duboko zaranjanja u more ili puta u svemir ili kao silazak nakon nekog halucinogenog putovanja. Promatranje kako su se brzo stare navike vratile i kako se svađaju sa ovim novonastalim.
I dalje zahvalna da sam otišla, zahvalna gdje se imam vratiti, i zahvalna za neke nove plesove koji me čekaju odmah iza ugla, za nove i stare plesne prijatelje i prijateljice.
Nadam se da će nam se stopala sresti na nekom od ovih svetih plesnih prostora!
Puse, Silvija