Razmišljala sam jedan dan o tome što bih mogla učiniti da se suočim sa svojim strahom, skočiti s padobranom, otići u duboku tamnu pećinu, skočiti u ledeno hladnu vodu, i onda sam shvatila da imam toliko strahova koji izgledaju tako “obično”, tako svakodnevno, tako normalno da jednostavno mogu proći pored njih a da ih i ne uočim jer su mi upravo pred nosom. A ipak sam zbog njih prestravljena, zbog njih mi se tresu noge, zatvaraju usta i oči, trbuh se grči, znoje mi se dlanovi, zbog njih se osjećam manjom, zbog njih mi se uvlače prsa. Djeluju stvarno.
Bojim se toga kako se ponekad krećem u krugovima i ne vidim izlaz. Bojim se gubljenja tla pod stopalima. Bojim se biti ovisna, bojim se svojih neprestanih potreba i toga koliko me moje tijelo treba. Bojim se da će me moji strahovi paralizirati i života u udobnom mrtvilu.
Bojim se reći kako se osjećam prije no što me netko pita kako se osjećam. Bojim se čekanja da me netko pita kako se osjećam i da ću zaboraviti pitati samu sebe kako se osjećam. Strah me umrtvljenosti i ravnodušnosti koje moje srce može osjetiti. Bojim se toga koliko teška, tvrda i kritična znam biti prema sebi i kako se to prenosi na moje najmilije. Bojim se koliko uspješna mogu biti u svojim obrambenim stavovima onda kada zapravo trebam bliskost i kontakt.
Bojim se svoje cjelovitosti, napetosti između onoga što smatram svojim nedostacima i onoga što mi je u meni prihvatljivo. Bojim se da ću okončati nešto prije no što je gotovo. Bojim se da ću prenijeti bol. Bojim se napustiti samu sebe u svojoj boli.
Bojim se pokazati svoju usamljenost jer je to star i težak teret. Bojim se da ću izgubiti nadu u svojoj tuzi. Bojim se da nikada neće biti dovoljno. Bojim se biti izgubljeni slučaj i izgubiti svoju nit. Bojim se toga koliko sam uvjerena da me se ne može voljeti. Bojim se da sam propustila ljepotu života, slatkoću ljubavi, igru svjetla, milost prirode, jednostavne dobre stvari. Bojim se da je sve ovo bilo uzalud. Bojim se da je prekasno.
Svi mi ovi strahovi pokazuju kamo da usmjerim pažnju umjesto srama, gdje još uvijek učim umjesto da budem arogantna, u čemu da potražim pomoć umjesto da se izoliram, s čime da samo sjedim i dišem umjesto da to pokušavam popraviti ili promijeniti, s čime trebam plesati i onda plesati još malo umjesto da ponovo o tome razmišljam, kada da te držim za ruku, kada da budem prisutna, kada ostati umjesto da pobjegnem, kada trebam voljeti a ne osuđivati.
Kad se suočimo s našim strahom, otkrivamo što uistinu štitimo i počinjemo se osjećati živima; kad izražavamo ljutnju, pokazujemo što branimo i upoznajemo svoje granice oko našeg najmekšeg dijela; kako se kad nešto otpustimo kroz našu tugu, približimo onome do čega nam je uistinu stalo i kako duboko volimo; kako dižemo veo s našeg vlastitog svjetla kad dijelimo svoju radost – i sve je to tako ranjivo i tako moćno.
Potrebna je hrabrost da strahu poželimo dobrodošlicu. Rub ljutnje je mjesto gdje se nalazi oprost. Tako je oslobađajuće predati se kroz tugu. Riječ je o dijeljenju kad radost s nama dijeli svoje plesove. Potrebna je zajednica da bi osjećali da pripadamo.
S ljubavlju
Silvija