BLOG

Travanj 2019

Posted by Silvija Tomčik on travanj 11, 2019

Kad se osjećate kao da ste izgubili tlo pod nogama, kao da ne slijedite vlastitu sudbinu, vježbajte pronalaziti svoja stopala koje će pronaći svoje tlo i pustite im da vas ponovno vrate u vaš Tečni.
Mogli biste u kraljevstvu Tečnog pronaći svoj dom. 
 
Kad osjećate da je ono što radite izgubilo svoju sočnost i napetost vam obavije srce, vježbajte pokretati kukove zajedno sa srcem i pustite ih da vas odvedu ravno u vaš Stakato.
Mogli biste jašući na konju Stakata pronaći svoju strast. 
 
Kad osjećate bol jer želite uvijek biti u pravu i zbunjeni ste zbog pitanja koja vam se roje u glavi, vježbajte pustiti glavu da se kreće sporo, pa brzo, lijevo, pa desno, gore, pa dolje i pustite plesu da vas odvede duboko u vaš Kaos.
Mogli biste u valovima Kaosa pronaći svoju slobodu.
 
Kad se osjećate nepovezano s ljepotom sadašnjeg trenutka i kao da vaša duša luta sama bez vas, vježbajte s radoznalošću pratiti svoje ruke, dlanove i prste, gledajte ih kako se skrivaju jedni od drugih, kako se ne slažu jedni s drugima, kako se zaljubljuju jedni u druge i iznenađuju jedni druge, pa ih pustite da vas zavedu u vaš Lirski.
Mogli biste u nebeskim prostranstvima Lirskog pronaći svoj prostor.
 
Kad vam je disanje tako plitko da niste sigurni jeste li još živi ili je vaš duh napustio svoj dom, vježbajte povezanost između pokreta i daha ponovo i ponovo i pustite da vas privuče dublje u vašu Duboku tišinu.
Mogli biste u središtu Duboke tišine pronaći svoj mir.
 
S ljubavlju, Silvija
 

Ožujak 2019

Posted by Silvija Tomčik on ožujak 20, 2019

Mnogi mi ljudi znaju prići nakon radionice kako bi mi zahvalili što sam držala prostor i dala im toliko dozvole. To me zaintrigiralo i potaknulo da otkrijem zašto je dozvola toliko važna i iscjeljujuća te nam pomaže pogotovo kad nešto novo učimo. Jedan dio mene se osjeća kao da njime upravljaju neka kruta uvjerenja o onome što moram ili bih trebala učiniti kao i o onome što ne mogu ili ne bih trebala napraviti. „Moram uvijek biti jaka“ i „trebala bih se brinuti za druge“ ili „ne smijem se raspastii“ i „žena ne bi trebala napraviti prvi korak“. Ta su uvjerenja u nekoj sprezi s mojim strahovima i žele zadržati status quo.
 Otkrila sam da ovim dijelovima mene treba dozvola i ako je nisam u stanju dati sama sebi onda je tražim od nekoga izvana. Dozvola ima moć ponuditi mi izbor i mogućnosti tamo gdje se osjećam ograničeno. Dozvola pobija te krute zapovijedi i zabrane. Dozvola stvara prostor u kojem se osjećam prihvaćenom onakva kakva jesam. Dozvola me pokreće i ohrabruje da proširim sebe i svoj život.
Jako volim tu temu uvesti u praksu pokreta, jer često osjetim kao da sam zapela u svom toku i osjećam tad da bih se trebala kretati na određeni način ili da se ne mogu kretati na neki način. Moja protočnost dosegne tu granicu koja je vjerojatno došla odnekud izvana ali sada živi duboko u meni i zapravo me čak i fizički zaustavlja, ograničava moju slobodu pokreta.
U tom smislu, Tečni ritam mi je posebno iscjeljujući. Osjećam kao da mi Tečni ritam šapuće „možeš ti to“, „u redu je kretati se ovako“. Osjećam kao da je Tečni ritam dovoljno čvrst i fluidan i može me držati sa svim mojim blokadama, ograničenjima, sa svime onime što se zamrznulo. U njemu ima dovoljno prostora da budem kakva jesam, a to prima u svoj nježan i topao zagrljaj one dijelove mene koji su u biti organski fluidni, živi i slobodni kao i one dijelove mene koji i dalje vjeruju tim starim uvjerenjima koja su mi u djetinjstvu možda bila bitna za preživljavanje.
Dok dajem dozvolu svom umu, srcu i tijelu, osjećam kako se moja hrabrost budi i staje pokraj mene, kuk do kuka, ruka u ruci i odjednom se moja kralježnica uspravlja, moja stopala ukorjenjuju, moj prsni koš udara u ritmu, oči mi se otvaraju, spremna sam za pokret, za rast, spremna sam živjeti život za koji sam rođena. Nebrojeno puta osjetila sam da nešto nije dobilo dozvolu, nije dopušteno, nije prihvaćeno i tada bih potražila nekoga da mi kaže da nisam luda jer se tako osjećam, da ima smisla što se tako osjećam. Praksa razie Ritam srca uči me kako biti autoritet za svoje srce te kako, kad mi emocija dođe, imam autoritet i moć dati si dozvolu da se tako osjećam. Imam dozvolu kretati se onako kako se osjećam, imam dozvolu izraziti kako se osjećam i imam svu potrebnu dozvolu to otpustiti.
Tada dozvola i hrabrost postaju tim okružen kontinuiranim, snažnim poljem Tečnog ritma i – hej – sve postaje moguće. Osjećam kako se nemam potrebu ispričavati za ono što jesam i nemam potrebu objašnjavati zašto se tako osjećam. Otkrivam kako me unutarnja snaga podupire da se uspravim u vlastitoj istini i plešem svoju ljepotu. I kako se susrećem s drugima, ta dozvola postaje inspirativna i velikodušna vibracija koja se nezaustavljivo širi.
Jedva čekam da se susretnemo u tom polju koje stvaramo zajedno.
S ljubavlju,
Silvija

Veljača 2019

Posted by Silvija Tomčik on veljača 19, 2019

U posljednje vrijeme primjećujem  kako, dok podučavam, govorim  “ovo je razlog zašto je ovo praksa…” A ponekad čak čujem sebe da to govorim na način da samu sebe zainteresiram da zaronim malo dublje u to.
Što je to što prakticiramo kada se krećemo s ovih 5Ritmova, kada pokrećemo dijelove tijela, kada izvodimo meditaciju u hodu, kada plešemo s partnerom i kad plešemo u krugu? Za mene je najopćenitiji odgovor da vježbam biti prisutna. 
Plešući Tečni, prakticiram naći tlo pod nogama što može stvarno biti korisno kad ne znam tko sam i kamo idem. Prakticiram slijediti svoja stopala u prazan prostor i biti otvorena za vrata koja mi se otvaraju. To mi je posebno korisno kada se prestanem kretati i zaglavim udarajući glavom u zatvorena vrata.
Plešući Stakato, prakticiram jasnoću koju samo moje srce može ponuditi, a to je dobar lijek kada se toliko odvojim od svojih osjećaja da je jedina stvar koju osjećam napetost.  Prakticiram kretanje iz vlastitog centra i to me vraća na mjesto najbolje za povezivanje s ljudima i svijetom izvan sebe.
Plešući Kaos, prakticiram plesati tako divlje, tako slobodno da se mogu probiti kroz smrtonosno sigurne navike razmišljanja, osjećanja, kretanja. Prakticiram prepuštati svoju glavu plešućim stopalima kako bi se moj zauzeti um bio oslobodio svoje zbunjenosti.
Plešući Lirski, prakticiram biti tako duboko u kretanju tijela bez napora da me to budi iz načina življenja na autopilotu. Prakticiram olakšavanje od ruku do stopala kako bih stvorila dobrodošlicu svojoj duši u ples koja je čekala da netko konačno stigne doma da je primi.
Plešući  Duboku Tišinu, prakticiram  ujediniti svoj pokret s dahom, jer sam toliko puta zamrznuta svjedočila kako mi život prolazi, a ja se osjećam mrtva iznutra. Prakticiram predati sve što imam praznini tog plesa, dopuštajući da me dah pokrene i da ponovo nađem nadu koja me vodi naprijed.
Što vi trebate prakticirati?
S ljubavlju, Silvija
 

Siječanj 2019

Posted by Silvija Tomčik on veljača 19, 2019

Ovo pišem usred našeg devetog po redu Plemenskog plesa (pogledaj kratki video ovdje) – petodnevne radionice na prijelazu iz Stare u Novu godinu. Radionica je u punom jeku tako da će moja poruka biti kratka i jasna, a nadam se i slatka.
 
Ja pripadam svome tijelu.
Moje tijelo pripada plesu.
Predana sam svome srcu.
Moje je srce predano ljubavi.
Stvaram zajedno sa svojim umom.
Moj um stvara zajedno s misterijem.
Povezujem se s prirodom svoje duše.
Moja je duša povezana s prirodom svih stvari.
Dahom oživljujem svoj duh.
Moj duh živi u mome dahu. Moj duh pleše s mojim dahom.

 
Neka ova nova 2019. godina bude ispunjena plesom, ljubavlju, misterijem, prirodom i živim dahom.
S ljubavlju
Silvija

Prosinac 2018

Posted by Silvija Tomčik on veljača 19, 2019

Drage plesne prijateljice i prijatelji,
neka nađemo svaki mogući način da se u svojim tijelima što više osjećamo doma, svaki mogući način da se u vlastitom tijelu osjećamo živi. Neka pronađemo načina da svojim tijelima pružimo svjež zrak, čistu vodu, hranu koja nas krijepi, siguran dodir, iscjeljujući san. Opet i opet. To je praksa.  
Neka pronađemo disciplinu potrebnu da se uvijek iznova vratimo u svoj centar, ma koliko ga puta izgubili. Neka pronađemo iskrenost prema samima sebi onda kada lažemo i sebi i drugima. Svaki put s još više opraštanja i još više odgovornosti. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo snage u trenucima kad se raspadamo u boli, kad mislimo da smo jedina osoba na svijetu koji se tako osjeća, da ispružimo ruku tražeći povezanost. Ispružimo ruku prema prijatelju, neznancu, mački, drvetu, rijeci…samima sebi. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo način da budemo opušteni sa samima sobom onda kad stvari ne idu glatko. Neka pronađemo utjehu u jednostavnim stvarima koje se mogu podijeliti s drugima, kao što je osmijeh, šalica čaja, omiljena pjesma, razgovor o našem životu, o snu koji nam nikako ne izlazi iz glave. Opet i opet. To je praksa.
Neka nađemo način da se odmorimo, bez osjećaja krivnje, da odmorimo svoj mozak prateći disanje nekoliko minuta, neka pronađemo način da bez potrebe za ispričavanjem odmorimo cijelo svoje tijelo na podu nekoliko minuta, kao što to čine mačke i onaj bezbrižni način da odmorimo svoje srce nakratko promatrajući prekrasan zalazak sunca. Opet i opet. To je praksa.
S ljubavlju,
Silvija

Studeni 2018

Posted by Silvija Tomčik on studeni 15, 2018

Ima nešto duboko ljudsko u našoj potrazi za onim nečim što će uvijek i za svakoga djelovati. Jedan od omiljenih odgovora koje volim dati kad me ljudi pitaju o 5Ritmova jest: „Oni nisu svakome po ukusu, ali otvoreni su za sve“.
 
Što više poučavam, a posebno kad plešem, sve me više fascinira, na vrlo fizičkoj i energetskoj razini, koliko se svaki ritam razlikuje od svih ostalih. Fascinira me jedinstvenost svakoga od 5Ritmova te naša sklonost da se zadržimo u jednom od njih iz bilo kojeg razloga te koliko je divno što to u stvari i možemo. Naime, možemo provesti cijeli val u Tečnom raspoloženju ili u Stakato vibri ili u bojama Kaosa ili na razini Lirskog ili pak u vibraciji Duboke tišine.
Kakav je samo izazov proputovati cijeli Val, uistinu posjetiti ta različita polja energije i različita stanja bivanja krećući se po njihovim mapama. Ponekad se na kraju Vala doista osjećam kao da sam proputovala cijeli svijet. Moj svijet.
 
Posjetila sam vrlo dubok unutarnji dio sebe, bila na onom toplom i ugodnom mjestu u sebi na kojem se osjećam dobro u vlastitoj koži, mjestu na kojem mogu sebe i druge dočekati s dobrodošlicom. Onaj dio sebe u kojem osjećam kako korijeni mojih stopala plešu zajedno s korijenima moje majke i moje zemlje. Dio sebe koji dijeli susjedstvo s mojim otporom prema kretanju i mojim strahom od toga da me nešto pokrene i mojom hrabrošću da jednostavno budem. Tečni Ritam.
 
Posjetila sam dio u sebi koji me vodi od točke A do točke B, od mog srca do druge osobe, od onoga što je unutra do onoga što/tko je vani. Mjesto na kojem su neke stvari uistinu organizirane i imaju jasne granice, svaka teglica je označena naljepnicom, na kojoj piše što je unutra, a tu su i priručnici s uputama za upotrebu. Stakato Ritam.  
 
Posjetila sam dio sebe na kojem imam osjećaj da moji neuroni i moje neuroze plešu zajedno i da ne trebam ništa drugo učiniti doli pokloniti se toj iznimno vještoj kreativnosti koja uključuje neprestano razlaganje i rastapanje. Mjesto na kojem se tako mnogo toga odvija u isto vrijeme. I slušam i govorim, i vidim i vide me, i udišem i izdišem, i dajem i primam, i ženstvena i muževna, ja sam i ja i ti. Kaos Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe iz kojeg se rađaju moji osmijesi, dio u kojem nastojim održati svoju vjeru sigurnom i zaštićenom najbolje što mogu, dio sebe koji je bespomoćna luda kad je u pitanju ljubav i dio sebe koji se ne može nasititi ljepote cvijeća i zalazaka sunca i trenutaka istine. Dio transa u kojem moji pokreti putuju kroz vrijeme, a moja ljubav putuje kroz prostor. Lirski Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe koji se nekako i dalje doima najudaljenijom destinacijom, nešto poput Južnog pola mene same. Dio koji me nastavlja dozivati da posjetim te neposjećene dijelove u meni gdje postoji onakva praznina koja kao da me tješi i drži u zagrljaju. Mjesto na kojem imam dovoljnu distancu od onoga što ostavljam za sobom, gdje završeci dobivaju dobar kraj. Mjesto gdje vrhovima prstiju dodirujem predivnu nesigurnost nekih novih početaka. Duboka tišina.
 
Dobrodošli u praksu 5Ritmova, ove vas mape mogu odvesti na put oko cijelog vašeg svijeta.
S ljubavlju,
Silvija
 

Listopad 2018

Posted by Silvija Tomčik on listopad 5, 2018

Za mene nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiji strah (uključujući i moj vlastiti). Moći držati tlo pod nogama kad imaš osjećaj da se zemlja trese.
„Bojim se da ćeš me ostaviti. Bojim se da ću ja tebe ostaviti. Bojim se da sam ti previše. Bojim se da ti nisam dovoljna. Bojim se prići ti preblizu. Bojim se da smo predaleko…“
Neka pronađemo hrabrost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju ljutnju (uključujući i moju vlastitu).
Moći ostati centrirana kad imaš osjećaj da goriš.
„Nikad me ne vidiš! Uvijek nešto zaribam! Isti si kao svi oni! Ista sam kao moja mama! Zaveži! Reci nešto! U rasulu si! Najgora sam! Ne mogu više ovako!“
Neka pronađemo oprost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju tugu (uključujući i moju vlastitu).
Moći potpuno omekšati kad te preplavljuju valovi tuge.
„Ovo je kraj. Ne zaslužujem ljubav. Zašto baš ja? Zašto baš sad? Eto, opet se dogodilo. Kad ću već jednom naučiti? Ovo nema nikakvog smisla. Čemu sve? Više ne vjerujem u ljubav. Opet sam sama.“
Neka pronađemo slobodu u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju radost (uključujući i moju vlastitu).
Ostati lagana kad te škaklja radost i ljepota života.
„Je li to istina? Opa. Fenomenalno. O, bože. Da, molim još. Hvala, hvala, hvala. Idemo opet. Tako si lijep. Osjećam se tako lijepom uz tebe. Do Mjeseca i natrag.“
Neka pronađemo zahvalnost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečije suosjećanje (uključujući i moje vlastito).
Moći nastaviti disati kad se čini da je svaki dah aleluja. Nastaviti disati tamo gdje zagledani duboko u oči jedno drugome, vidimo dio sebe koji nadilazi emocije – čisto, plavo, nebo.
„Udahni. Pauza. Izdahni. Pauza.“
Neka živimo u ljubavi.

S ljubavlju, Silvija 

Rujan 2018

Posted by Silvija Tomčik on listopad 5, 2018

Odrasla sam tijekom doba Jugoslavije, pa sam tako sa sedam godina postala Titov pionir, a zakletva koju smo tom prilikom dali na mene je ostavila dubok dojam.
Danas, kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
da ću voljeti našu domovinu,
samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito,
da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!
 
Kao dijete, doživljavala sam Jugoslaviju kao iz reklame za Radensku, u kojoj po jedan par iz svake od šest republika, obučen u svoje jedinstvene narodne nošnje kako plešu neku vrstu plesa dok se drže za ruke u krugu, plešući i pjevajući zajedno. Ta mi je slika još uvijek vrlo živa.
U isto vrijeme bila sam prilično usamljena kod kuće, moja je sestra bila šest godina starija i nekako gotovo nikad nismo imale nešto o čemu bismo razgovarale i putem čega bismo se povezale. Sjećam se kad smo zajedno jeli kod kuće kako sam se osjećala najmlađim članom koji nekako nema svoje mjesto u razgovoru ako razgovora ima, a često ga uopće nije ni bilo. Naša obitelj činila mi se vrlo malom. Mama je bila jedinica, a tata je imao brata s kojim u to vrijeme nije bio blizak, a uz to moji stric i strina nisu imali djece. Sve me to na neki način oblikovalo.
Kad sam pronašla 5 ritmova, bilo je to kao da sam odjednom našla sve ono što mi je tako dugo nedostajalo. Osjećaj jedinstva i zajedništva, ples prema slobodi i miru bez obzira na to otkuda potječemo. Osjećala sam se kao da sam pronašla obitelj u kojoj sam bila dio neverbalnog razgovora, u kojemu je svatko od nas imao nešto za reći/otplesati. Na neki način ono što je nedostajalo ili bilo razlomljeno, ponovno se počelo spajati na predivan i iscjeljujući način.
Moj prvi korak vezan uz 5 Ritmova bio je da dovedem ovu praksu u Zagreb, pa sam tako postala organizatorica. U to vrijeme, u početku, bio je to jedini način koji sam znala plesati sebe. Bila je to fantastična kombinacija spajanja ljudi i učitelja, stvaranja prostora u kojima će se dogoditi magija i životi iscijeljeti. Usred svega toga shvatila sam da u stvari stojim izvana i još nisam potpuno unutra; ne sudjelujem u potpunosti, uvijek imam nekakvog posla i moj je unutrašnji control freak dobio posao s punim radnim vremenom. Imala sam ulogu iza koje se mogu sakriti. Nekako sam i dalje sjedila na rubu i gledala grupe i ljude kako dobivaju ono što mi treba i što sam pronašla u ovoj praksi.
To što sam postala učiteljica 5 Ritmova pomoglo mi je osjećati se uključenije i manje na periferiji, ali opet sam se mogla sakriti iza svog stola i biti ljubomorna na ljude pred sobom jer se odlično provode. No, to se s godinama promijenilo. Najprije sam sve više otkrivala uzemljenost i hrabrost u samoj sebi kako bih mogla doista vidjeti svakoga u grupi – vidjeti patnju i vidjeti iscjeljenje. Kako su se godine poučavanja nizale, osjećala sam se sve ugodnije u vlastitoj koži i dopustila si da se pokažem u svojoj istini, u svojoj snazi i u svojoj ranjivosti. Na jednoj radionici sam imala tako jake bolove u leđima da sam mogla samo puzati po podu, dok sam se na drugoj upišala u gaće dok sam demonstrirala skakanje na trampolinu.
Tijekom treninga za učitelje razine Ritam srca dogodila mi se važna i korjenita promjena u srcu i pronašla sam načine kako da otvorim svoje srce ljudima ispred sebe i oko sebe i da se osjetim voljenom jednako kao i onom koja voli.
Jako sam ponosna na sebe jer sam se ove godine upisala u kontinuiranu grupu kao sudionica i idem k tome da sam dio grupe, dio plemena, dio ove lude plesne obitelji kojoj dopuštam da me drži.
Ovoga ljeta prihvatila sam to da uistinu jesam društveno biće i jako sam uživala u dijeljenju kuće s našim prijateljima i kolegama i s našom djecom tijekom naših ljetnih radionica. Shvatila sam da mi je mnogo lakše živjeti zajedno na ovakav način. Volim to što, kao i u plesu, imaš mogućnost plesati sam u sobi punoj ljudi, a isto tako možeš plesati s jednom osobom na vrlo intiman način nekoliko minuta prije nego što se uputiš prema sljedećoj. U svim ovim plesovima spoznaja da imam mjesto u tom velikom krugu i da sam ja jedina koja se može iz njega izdvojiti, bila mi je veliko saznanje. Dio mene ne vjeruje da je moguće tako živjeti ovdje u Zagrebu (koliko mi je poznato kod nas nema komuna) dok se drugi dio mene, onaj koji ovo piše nada da nije prekasno i da se takvo što može pronaći ili su-kreirati.
Radujem se našem idućem susretu na plesnom podiju kada svi naši laktovi postanu dio većeg kruga laktova/zajednice!!
S ljubavlju,
Silvija
 

Kolovoz 2018

Posted by Silvija Tomčik on kolovoz 27, 2018

Večeras želim pisati o strahu. O strahu koji je upravo ovdje, toliku većinu vremena. Možda čak i cijelo vrijeme. Nadam se, ustvari, jer u svojoj suštinskoj snazi on je moj najbolji saveznik, onaj jedan prijatelj koji će mi držati oči otvorenima i podsjećati me na instinktivni dio mene. Nedavno sam bila na koncertu i bili smo među prvima koji su tamo stigli. Kako su nam se drugi pridruživali, primjetila sam da smo svi pronašli svoje mjesto blizu zidova i ostavili čitavo područje ispred pozornice praznim. Bilo je zastrašujuće ići tamo, a zidovi iza naših leđa davali su nam podršku, nešto sigurno na što se možemo osloniti. Kad je koncert počeo, energija se malo promijenila, kao da su nas glazbenici na pozornici, dovoljno hrabri da stanu ispred i podijele svoj dar, pozvali da dodjemo bliže. Ovo je nešto što često primjećujem na plesnom podiju. Kako nas, na početku sata, strah drži uza zidove, u dijelovima dvorane koji su bliže vratima, tamo gdje je manje svjetla i svakako dalje od učiteljevog stola. A onda, jedan po jedan, počinjemo sa svojim tokom, pronalazimo svoja stopala, puštamo ih da nađu svoju hrabrost i uđu u prazan prostor te polako, korak po korak, po tvoj korak, po moj korak, većina plesača se kreće. Gdjegod zakoraknemo u dvorani s našim budnim utjelovljenjem, tamo je naš siguran prostor. Možemo pronaći korjenje slobode u svojim stopalima koja prate jedna druge.
 
Večeras želim pisati o ljutnji. Mislila sam da je ljutnja ona nepredvidljiva energija bez srca koja lomi granice, kažnjava i bjesni.  O, da, tu je bilo i to neprestano prigovaranje i verbalno omalovažavanje i grube riječi i hladan rat. I da, saznala sam za nju iz prvog reda, kad je bila usmjerena na mene.  Tako sam je dobro naučila putem oponašanja da sam počela vjerovati da je to ono što ja jesam. Vjerovati da je to ljutnja. Ne iznenađuje da se osjećam krivom i posramljenom zbog tog ratnika istine koji živi u meni, tog detektora laži i sranja koji me nikad ne iznevjeri, te mame mačke koja je spremna zaštiti i obraniti ne samo svoju djecu nego i svu nevinost. Trebalo mi je puno vremena, puno ljutih plesova u kojima sam ponovo definirala i usklađivala ovu energiju ljutnje kako bi našla njenu čistu mudrost u “da” i “ne” iz srca. Taj dio mene koji osjeća da može proći kroz zid i pomaknuti bilo koju planinu, dio mene koji osjeća da mogu dobiti ono što mi treba, a ne ono što želim, dio mene koji osjeća strast da bude stvaran i živ.
 
Večeras želim pisati o tuzi. Ponekad vidim dijelove nas koji izbjegavaju žalost drugih ljudi kao da je ona zarazna, a na neki način i jest. To je poput plivanja u istoj vodi, a mi se tako trudimo hodati po vodi, radije nego da joj se predamo. da se predamo valovima njene energije koja čisti, otpušta i oslobađa. Ponekad osjećam kao da je moja tuga rijeka koja samo želi ići kući oceanu iz kojeg je došla, gdje pripada, a ja se trebam prestati držati za nju kao da je samo moja, kao da ću bez nje biti izgubljena.  Ponekad trebam biti šaptačica tuge, jer moja tuga više stoji ma sjedi nego teče, u nekim dijelovima srca i tijela osjećam da je kalcificirana. Onda joj šapnem, a ona kaže: “Ali ne znam zašto se tako osjećam, ne znam koliko duboko ovo ide, ne znam koliko ću dugo plakati”. Nastavljam šaptati i davati joj prostora i ljuljuškati se, dozvoljavati da neobični zvuci izlaze iz mojih usta, iz mog srca, iz moje duše. Dozvoljavam si da žalujem i za stvarima koje nikad nisam uopće ni imala, a ne samo za onima koje sam izgubila.
 
Večeras želim pisati o radosti. Postoji taj dio mene koji ide za srećom i želi se zabaviti, želi biti pozvan na školski ples, želi biti izabran među svim ostalim cvijećem. I čeka i postaje lijen i stvarno jadan jer propušta svu životnu radost. Ovaj dio mene voli misliti da su svi drugi sretni osim mene, a ako oni nisu krivi što ja nisam sretna, onda mora da sam ja kriva. Ili je krivo vrijeme ili  nogomet ili vlada. Sve više spoznajem da je ovo jedan od razloga zašto tako volim ples, jer je za mene on oduvijek tako jednostavan i dostupan prolaz u čistu radost. Onu vrstu radosti koju je teško opisati i staviti u kućicu, čak je i imenovati. Ona jako dobro mijenja oblik. Ona je uvijek tu negdje. Nema uvijek osmijeh na licu. Ne poskakuje niti skače uvijek uokolo. Nije uvijek u žarkim bojama. Ponekad je potput striptiza u kojem skidam sve ono što nisam kako bih pronašla radost koju sam došla podijeliti s tobom.
 
Večeras želim govoriti o suosjećanju. O onom suosjećanju s kojm smo rođeni. Onom koje proizlazi jednostavno iz toga da vidimo jedni druge. Onoga koje zaobilazi razmišljanje i ide izravno u akciju, a puno puta akcija znači ne učiniti ništa, samo dozvoliti da to bude. Da dišemo. Suosjećanje koje dolazi iz  dobrog poznavanja vlastitog srca i življenja iz njega, opet i ponovo. Suosjećanje koje se događa kada se svi krećemo i dišemo kao jedno, bez obzira kakav je pokret. Bez obzira tko smo to “mi”. 
S ljubavlju, Silvija

Srpanj 2018

Posted by Silvija Tomčik on srpanj 27, 2018

Joj, koliko težine stavljam na svoju protočnost, koliko pritišćem ono prirodno ja, svoju istinu. Kad to traje neko vrijeme, počinjem se poistovjećivati s tom težinom, s tim otporom, dok zaboravljam okus vlastitog bića, onog koje je uvijek u mijeni. Počinjem vjerovati da sam ja ta teška energija koja samo želi sjediti cijeli dan, koja se želi sakriti umjesto reći vlastitu istinu i pojaviti se, koja me želi povući natrag i zatvoriti mi usta. Toliko je napora potrebno da se sputa ta prirodna snaga energije s kojom sam rođena, moj jedinstveni okus, sudbina koja mi pokazuje put. I onda se čudim što sam toliko umorna, iako na površini izgleda kao da ne radim ništa. Ali znam koliko je život snažan i koliko energije treba da ga se sputa. Da stvar bude još teža, počinjem sama sebe osuđivati što sam takva i počinjem se boriti s nečim što uopće nisam ja, tako da se osjećam kao da se borim sa sjenom. I kad bol uslijed te moje zatvorenosti i tako površnog života postane preteška i ne mogu je više podnijeti, dovučem se na plesni podij i počnem točno tamo gdje jesam, vučem svoje dupe okolo, kotrljam se po podu u vlastitom samosažaljenju, stisnem se što manja mogu fizički biti i usred svega toga počinjem osjećati kako prihvaćanje ponovno kola mojom krvlju, kako ego popušta stisak nad mojim dahom i kako mi se ples ponovno počinje otkrivati. Iznova.
Suze počinju teći bez mojeg dopuštenja dok se velika vrata otvaraju bujici tuge. Bol u zglobovima tijela, u lokotima moga srca počinje vapiti za slobodom. U tom vapaju za slobodom otkrivam lavlji krik u svom trbuhu, u svojoj maternici, u svojoj vagini – i iz mog nezadovoljstva rađa se ples. Svo to nezadovoljstvo vezano za druge ljude i njihovo ovo ili ono, sve ono ja sam previše, a oni nisu dovoljno, i trebam pomoć i nema mi pomoći, sve se to nastavlja događati i ja ništa ne učim jer se to i dalje događa. Ritam glazbe navija za mene , podržava cijelo moje tijelo koje sve to istresa i sagorijeva. I u tom vrisku i u tom plesu, nitko neće biti povrijeđen. Više se ne žderem iznutra, ne okrivljujem one izvana, niti grizem samo da bih ih održala na odstojanju, ne pucam po šavovima nekontroliranog bijesa prema svojoj djeci.
Veliki zid Silvije ruši se poput kuće od paprenjaka i vidim se kako dijelim slatke mrvice s ljudima oko sebe dok mi pružaju dobrodošlicu pogledima i otvorenim rukama. Čak osjećam kako nakon mnogo vremena imam nešto dodatne energije, prelijevam se u kutove prostorije prema onima čiji su pogledi i ruke zatvoreni. Primjećujem lakoću svog postojanja, svjesna sam širenja prostora unutar svog srca. Osjećam da su se sve moje emocije prije toga naguravale u čekaonici tu ispred mog srca i svaki put kad bih ih ostavila za kasnije, zanemarila, odbila, odgurnula, one bi samo ispunile čekaonicu, a ta čekaonica pretrpana emocijama, koje iskreno rečeno već gube strpljenje, stišće moje srce i zauzima više prostora i od samoga srca. Kako su ulazile unutra, ponekad više njih odjednom, mogla sam ih otpustiti i dok sam nastavljala plesati čekaonica se ispraznila, a srce je moglo protegnuti noge i ruke i ponovno prodisati s lakoćom. U tom protezanju preplavili su me valovi zahvalnosti. Znate oni trenuci kad sve ima smisla. Bol i zadovoljstvo, punina i praznina, sjena i svjetlo. Ti i ja. O, da.
Jedva čekam da ponovno zaplešem.
A ti?
Puse Silvija