Newsletter

Dok prolazim kroz trenutne izazove svog sina — poteškoće u učenju, fokus, pažnju i pamćenje — u meni se bude vlastita sjećanja. Suočena s njegovim pubertetom, kao da me ponovno “svrbe” vlastite rane i ožiljci nastali u tom istom periodu.

U moje vrijeme nismo znali za ADD, niti za disleksiju. Kao dijete, nisam znala ni da pojmovi poput anksioznosti ili depresije postoje. A svega toga je, naravno, bilo. I sve sam to nekako proživjela — i preživjela.

Ne sjećam se da su moji roditelji ikada sjedili sa mnom nad zadaćama ili me ispitivali gradivo. Moj tata je jednom otišao na roditeljski sastanak. Kako je rano osijedio, druga djeca su ga pitala je li on moj djed. Više se nikada nije pojavio. Sigurna sam da mu je, osim toga, bilo neugodno sjediti u školskoj klupi jer je i sam imao vlastite ožiljke. Doslovno. Mama je bila učiteljica; radila je u smjenama i vjerojatno joj je bilo dosta škole, rasporeda i tuđih roditeljskih sastanaka. Tako sam u sedmom razredu završila na produžnoj nastavi iz povijesti, a da moji to nisu ni saznali.

Najčešći komentar koji sam dobivala bio je da sam “pametna, a lijena”. Valjda je lijenost bila jedino objašnjenje zašto moja pamet ne funkcionira onako kako klasično školovanje zahtijeva. Lijenost je bila odgovor na pitanje zašto dobivam jedinice.

A ja stvarno nisam bila lijena. Imala sam višak energije i tražila sam bilo kakav način da je iskoristim. No istina je i da sam u jednom trenutku odustala…I krenula tražiti druge načine i druge puteve.

Učenje kroz suhoparno memoriziranje za mene je bilo ravno mučenju. Obožavala sam čitati (dobre) knjige; lako bih se zaljubila u priče i sprijateljila s likovima. No, kad bi se radilo o školskom gradivu bez “dobre priče”, sve bi ishlapilo. Tada sam otkrila svoj spas: prepisivanje gradiva. Učila bi tako da bi čitala i dok bi čitala, bi prepisivala sve što pročitam. Moje tijelo mi je oduvijek bilo podrška. Pokret ruke po papiru pomogao mi je da naučim, zapamtim i integriram.

U to sam vrijeme otkrila i razliku između loših i dobrih učitelja. Vidjela sam da biti istinski pedagog nema puno veze s titulama poput prof., doc. ili dr. sc. ispred imena. Samo poznavanje gradiva nije dovoljno da se ono prenese. Osjećala sam tugu gledajući ljude koji rade tako odgovoran posao, a ne samo da ga ne vole, nego čak i mrze djecu.

Ali nikada neću zaboraviti onog jednog profesora. Predavao je latinski, a naučio me svemu. Kroz gradivo koje je on apsolvirao, zapravo nas je podučavao životu. Nije mu bilo bitno samo što predaje; bilo mu je bitno tko sam ja, odakle dolazim i kamo idem. Zahvaljujući njemu, poželjela sam i ja nekome pomoći na sličan način. Moj prvi “posao” bile su instrukcije iz latinskog i grčkog — predmeta iz kojih sam i sama imala jedinice! No, baš zato što sam se i sama mučila, znala sam objasniti drugima kako jezik funkcionira bez štrebanja napamet.

Moja priča s 5Ritmova bila je potpuno drugačija. Tu sam se prvi put u životu osjećala kao “štreberica”. Na treninzima sam stalno dizala ruku, nervirala se jer drugi ne razumiju ili ne mogu nešto demonstrirati. Gabrielle Roth je pisala jezikom za koji mi nije trebao prijevod. Dala mi je mapu za nešto golemo, misteriozno i bezvremensko.

Kad sam počela voditi radionice, našla sam se u obrnutoj poziciji. Odjednom, nisam mogla razumjeti kako se netko ne osjeća dobro u svom tijelu. Nisam znala kako objasniti pokret koji je meni bio materinji jezik nekome kome je on zvučao “egzotično” strano.

Ono što me je fasciniralo i zapravo naučilo kako raditi ovo što radim danas, bio je dolazak i povratak svih vas — i onih koji se u plesu osjećaju kao kod kuće, i onih koji su mislili da za pokret nisu rođeni. Fascinira me tvoja hrabrost da se pojaviš, tvoja volja, upornost i ona predivna ‘ludost’ kojom tražiš slobodu pokreta. Tvoja strast za vatrom srca i prazninom uma je ono što me inspirira da držim ovaj prostor za nas.

Hvala vam što učimo zajedno.

S ljubavlju,

Silvija