Newsletter

Jednom mi je mama ispričala priču iz vremena kad sam bila beba. Šetala je gradom sa mnom u kolicima kad je srela bivšeg dečka. Prema njezinim riječima, pogledao me i rekao: “Kakva ružna beba.” Barem sam ja tako čula tu priču — i tako se urezalo u moje pamćenje. A zapravo, bila sam tad tamo,  u svom malom bebastom tijelu, vjerojatno upijajući vibru. Ona je to dijelila kao smiješnu priču.

Odrasla sam sa starijom sestrom koja je nosila ulogu one lijepe, talentirane, prve. Ne znam je li joj to dalo što je trebala, ali iz moje perspektive dobivala je više ljubavi, više pohvala, više pažnje. Meni se činilo da se za to moram više truditi. Pa sam uzela preostale “mrvice”: postala sam ona duhovita, snažna, muškobanjasta, divlja.

Kad sam bila tinejdžerica, imala sam dečka koji mi je govorio da sam lijepa, ali mu nikada nisam vjerovala i uporno sam to odbijala čuti. Jednog dana postavio mi je pravo pitanje: “Tko bi ti to morao reći da bi povjerovala?” I odmah sam znala odgovor.
Moja mama.

Kroz svih 52 godine mog života, ideja ljepote bila je nit koja se provlačila kroz sve. Nekada sam vjerovala da će mi zgodan partner podići vrijednost. Sjećam se da sam hodala s dečkom koji je bez problema mogao biti kralj maturalne večeri, a cure su šaputale po školskim hodnicima: “Što on radi sa Silvijom?!?” Tragično, ja sam se pitala isto.

Kad pogledam unatrag kroz povijest žena — vremena u kojima žene nisu mogle ići u školu, posjedovati bankovni račun, voziti auto — biti lijepa bila je neka vrsta preživljavanja. Ljepota je ženi bila jedina moć. Nešto od ove ženske povijesti i dalje živi u mojim kostima.

Mislim da svatko od nas nosi neku priču o tome zašto se osjećamo nevoljeno. Ona na vrhu mog popisa oduvijek je bila: zato što nisam lijepa. 

Kombinacija nedavnog raskida i menopauze ponovno je uzburkalo tu ranu. Bila sam šokirana kad sam nedavno, upoznavši nekoga tko mi se svidio, osjetila onaj duboki, bolni vapaj: “Oh, da sam barem lijepa žena.”
Kao da bi to sve riješilo.

Ali ovaj put želim toj rani prići s nježnošću — svjetlom svog srca, podrškom prijatelja i svojim praksama. Osjećam kao da otpuštam životni vijek boli vezane uz taj identitet, slušajući tu staru priču jasno kako bih je napokon iscijelila. Želim birati slijedeće odnose iz drugačijeg mjesta u sebi.

Nadam se čuti duh svoje majke kako mi sada govori ono što nije mogla dok je bila živa.
Neka riječi moje unutarnje majke “Vidim tvoju ljepotu” postanu glasnije kad se osjećam ružno ili nespretno, debelo ili staro, nedovoljno zanimljivo (posebno nekome izvan svijeta 5Ritmova), nedovoljno ženstveno. I molim energiju Božanske Majke da me stalno podsjeća da živim život pun ljubavi.

Putovanja pomažu. Različite zemlje, različite kulture — svaka ima svoje standarde ljepote. Primijetila sam da me muškarci više primjećuju u nekim drugim zemljama. Pomislila sam: Vau, izgleda da sam ovdje zapravo zgodna!

Sjećam se kako sam čitala da različita afrička plemena cijene različite osobine kod žena — u jednom veliko dupe, u drugom dugi vratovi, u trećem viseće grudi. Osjećam kao da još uvijek tražim selo u kojem ću biti slavljena točno takva kakva jesam: s ovakvim nosom, ovakvim grudima, ovim očima, ovom kosom…

A zapravo, to sam selo našla u plesu.

Kad plešem, mogu osjetiti sve ono što se mučim pronaći i posjedovati u svakodnevnom životu. Mogu se osjećati lijepo, graciozno, ženstveno, elegantno, slatko, seksi… Najvažnije, mogu se osjećati baš kao ja. Ljudsko biće koje može biti sve to, i potpuno suprotno od toga, ili ništa od toga.
Ljudsko biće koje je energija — a energija se kreće i mijenja, stalno, na svoj način.

U životu lako označavam stvari kao lijepe ili ružne. Jurim za visokom energijom i paničarim kad mi raspoloženje padne. Ali kad plešem, sve to se topi. Sve postaje samo energija, samo ritam, samo ples — ples koji se treba kategorizirati, suditi ili popravljati. Ples me zapravo naučio da budem znatiželjna prema energiji: kako se kreće, kako se osjeća, kako vibrira, kako se mijenja.

U jednoj budističkoj knjizi o meditaciji jednom sam pročitala da se sva iskustva mogu svesti na tri senzacije: ugodnu, neugodnu i neutralnu. Postoji ljepota u kojoj možemo uživati, ljepota koja nas plaši i ljepota koja ne čini baš nikakvu razliku.

Kao učiteljica 5Ritmova, vidim toliko ljepote ispred sebe na plesnom podiju. Moje oči, moje leće, moja dioptrija, moja percepcija ljepote promijenila se. Što sam više povezana sa svojim srcem, to više ljepote vidim.

A kakvu ljepotu tamo vidim?
Životnost. Radost. Osjećaj povratka kući u tijelo. Hrabrost da se susretne neizvjesnost. Spremnost da se započne. Iskrenost. Autentičnost. Ogoljenost. Ranljivost. Snaga.

Kad dođeš na moju radionicu, ja te vidim — i vidim tvoju ljepotu. Nadam se da to možeš osjetiti, i nadam se da možeš vjerovati tome.

Pa evo me sad ovdje, učim se kako biti udobno u neugodi koju osjećam oko svog fizičkog izgleda. Pisanje svega ovoga mi pomaže u tome, i možda na neki način pomogne i nekome od vas.

S ljubavlju,
Silvija