Newsletter

Dovoljno su me puta to pitali da osjećam kako je konačno došlo vrijeme da zaronim u ovu temu i podijelim to s vama.

“Tvoj raspored je tako gust; imaš li ti uopće vremena za odmor?” “Tako puno putuješ; nije li ti to sve ipak previše?”

Jedan dio mene se ponekad osjeća kritizirano i prosuđivano zbog takvih pitanja i komentara. Uhvatim se kako se želim braniti: Pa radim isto, ili čak i manje sati nego ti! Putujem manje od stjuardese!

Znam da neki ljudi iskreno brinu i to me dira. Istovremeno, osjećam da neki ne razumiju možda sasvim što znači biti učiteljica 5Ritmova kao posao s punim radnim vremenom, niti samu prirodu ovog rada. Svjesna sam i da nije čak isto svim mojim kolegama; svakoga od nas stresiraju različite stvari. Za neke učitelje to je priprema glazbene liste, za druge govorenje pred grupom. Za neke je to stalna promocija i traženje organizatora, a za druge muka što ne spavaju kod kuće na vlastitom jastuku. Ja sam zapravo sa svime time prilično dobro nosim! Jedva da i primijetim razliku između jastuka, a mogu spavati i bez njega.

Prije mnogo godina, dok sam bila na edukaciji za učiteljicu 5Ritmova, radila sam u Centru za mirovne studije. Bio je to sjajan posao s još boljim timom. No čim sam diplomirala, odlučila sam dati otkaz. Nisam htjela “varati” solidan, dobar posao s ovom uzbudljivom novom avanturom. Znala sam da su 5Ritmovi moj put još dok sam bila plesačica i producentica; sada, kao učiteljica, osjećala sam da mogu stvoriti nešto doista dugoročno. A i nisam htjela sjediti u stolici koja nije moja, znajući da je moja sudbina negdje drugdje — i znajući da će se tek kad ja napustim tu stolicu, u njoj moći pojaviti netko kome je baš ta stolica sudbina.

5Ritmovi su bili toliko toga u mom životu: osobna praksa, posvećenost, sudbina i disciplina; rad u zajednici, aktivizam, posao i karijera; ostvarenje sna, beskrajna kreativnost i prilično sigurno igralište za pronalaženje novih prijatelja. Bili su moja inspiracija, moje ogledalo i moj lijek. Čast mi je i blagoslov dijeliti svoje darove. Podučavanje je također moje utočište od svakodnevice i osobnih problema; mjesto gdje se osjećam povezana s Izvorom i gdje sam tako prisutna i budna.

Kada sam 2024.  prepolovila svoj raspored, to je bilo točno ono što mi je te godine trebalo. Više vremena kod kuće pomoglo mi je shvatiti da primarni uzrok toga da sam na rubu sagorijevanja nije bila količina radionica — bio je to moj perfekcionizam.

Mislila sam da iscrpljenost dolazi od radionica, letova, beskrajnog pakiranja, restoranske hrane i grižnje savjesti što kod kuće nisam “majka u pregači”. To što sam radila i putovala manje sigurno je pomoglo, ali nije izliječilo perfekcionizam.

Kada sam se vratila punom radnom vremenu i putovanjima, sa sobom sam ponijela lijek “omekšavanja iznutra”. Vježbala sam ljubazniji unutarnji dijalog i davala si više dopuštenja. Počela sam još više uživati u svom poslu! Popustila sam stisak oko stvari koje sam prije čvrsto držala. Lakše sam se povezivala s ljudima, što mi je donijelo više radosti i podrške. Dopuštam iscjeljenju, koje pokreću učenja i ples, da me dotakne još dublje.

Na kraju svake radionice, počela sam sebi postavljati hrabro pitanje: “Od čega si umorna? Što ti sada treba?” Bila sam umorna od prevelikog truda. Umorna od pokušaja da udovoljim svima. Umorna od pokušaja da uvijek budem korak ispred. Umorna od dokazivanja. Umorna od opiranja strahu, skrivanja straha, borbe protiv straha! Ova posljednja spoznaja o strahu bila je zapravo najvažniji pomak.

Trudim se dati sebi ono što mi treba za odmor: koristim pauze za ručak da budem sama, puno šetam, dopuštam vrsnim iscjeliteljima da rade na mom tijelu ili jednostavno sjedim u tišini i odmaram oči na krajoliku oko sebe. Također više ne jurim s putovanjima; dopuštam si ostati duže u gradovima, istražujući svijet izvan dvorane i provodeći kvalitetno vrijeme sa svojim plesnim prijateljima, organizatorima i asistentima.

Ako biste me sada pitali je li teško biti na putu, rekla bih da je najteži dio žudnja srca za mojim 13-godišnjim sinom. Često sam poželjela da bar mogu podučavati 5Ritmova od 8 do 13 sati, samo da mogu biti tamo kad odlazi u školu i dočekati ga kad se vrati.

Jesam li “provalila šifru”? Mislila sam da jesam, ali život se stalno mijenja. Sljedeće godine eksperimentiram s drugačijim ritmom: kontinuirana grupa u mom rodnom gradu — više vremena za “pregaču i školsku zadaću”. Čini se ludo planirati cijelu godinu unaprijed! Kako mi to u ovom poslu zna stvarati najveći stres, razmišljam čak o pokušaju s “pop-up” radionicama koje se ne planiraju mjesecima unaprijed, već se jednostavno pojave kad je pravi trenutak i iznenade te.

Jesam li odgovorila na ona pitanja s početka? Hvala što ste me pitali!

S ljubavlju, Silvija