“Na ritmove gledam kao na val, kontinuirani tijek energije. Val ritmova je ključ čitavog stvaralačkog procesa, bez obzira rađate li dijete, koreografirate ples, projektirate zgradu, režirate predstavu ili doživljavate orgazam. Pet ritmova su mapa, bez obzira gdje poželite ići, na svim razinama svijesti. Oni su znakovi na putu do stvarnog ‘ja’, ranjivog, divljeg, strastvenog, nagonskog ‘ja’.” Gabrielle Roth
TEČNI RITAM djeluje kao magnet za moje utjelovljenje. Moje tijelo se uvija upijajući pažnju koju mu dajem, izvija zahvalno što se vraćam doma. Prolazeći kroz svaki dio tijela prolazim kroz vlastitu neprisutnost, dosadu, paučinu i zahrđala mjesta. Svjetlo svjesnosti je mekano i snažno, ne pita “gdje si do sad bila?”, teče puno sadašnjosti i spaja ono što ni ne može biti stvarno odvojeno. Spaja moj dah s tijelom, moj duh s plesom. Budim se iznutra i da, život ide dalje i ja mu prepuštam svoja stopala dok kontinuirano vijuga tražeći prazan prostor, njušeći i otkrivajući put kojim sam rođena plesati.
STAKATO RITAM djeluje kao defibrilator za moje izražavanje. Putem riječi i djela koja izlaze van preko moje “centrale”, mojeg srca, mijenjam stvari u sebi i izvan sebe. Svaki susret s drugim ima svoj ritam, svoj tempo, nekad je rizik usporiti, nekad ubrzati, približiti se ili udaljiti. Ritam, ti, ti si mi u mislima, ti, ti si mi u venama. Ritam, o kapetane, moj kapetane!, Volim kad me vodi, volim kad me usmjerava, volim kad mijenja tempo, mijenja smjer, volim jasnoću i jednostavnost ritma. Udarac bubnja i pauza između udaraca. Trebam oboje za muziku, za ples, za život. Udarac izaziva pauzu, pauza zove udarac, njihova veza ja napeta, nekad na samom rubu, a ples na tom rubu budi me i donosi jasnoću.
KAOS RITAM djeluje kao katalizator moje slobode i omekšivač usred promjene. Nisam ni znala da se bojim propadanja u nepredvidive dubine prvo mraka a onda svjetla, jer duboko u sebi znam da ću i ovaj put pronaći svoju istinu i u njoj svoju intuiciju, svoju bol i u njoj svoju slobodu. Ta tanka nit između bijelog i crnog, ženstvenog i muževnog, lijevog i desnog, počinje vibrirati, a ja se počinjem tresti. Ne moram izabrati. Ne moram se odlučiti. Ne moram biti ili ovo ili ono. Mogu biti i ovo i ono. Mogu biti ono što divlji spoj plusa i minusa stvara. Prepuštajući se dizanju iz pepela izgorjelih vlastitih i tuđih planova i očekivanja, kao da otkrivam novi izvor energije. Otkrivam onaj neuništiv, samoobnavljajući dio sebe.
Jednom kad uspijem prijeći na drugu obalu, na onu drugu stranu ulice, uglavnom osunčanu, kad pobijedim tako da se prepustim, stvari nekad izgledaju stvarno smiješno. Ono što mi se na početku činilo nemogućim, već je na putu ostvarenja. Za ono što mi se činilo teškim čak i preteškim, ako i nije lagano, uviđam da mogu zamoliti nekoga da mi pomogne. Ono za što sam mislila da nikad neće završiti, da nikad neće proći, prolazi kao i sve ostalo, u svoje vrijeme, na svoj način, prirodno, samo od sebe. Zraka sunca iza oblaka, cvijet koji raste u pukotini betona, dodir naših dlanova i duša u prolazu, ljepota koja se širi u ranjivosti, pjesma koju čujem prvi put a oduvijek je znam, osjećaj da pripadam bez imalo truda. LIRSKI RITAM je šampanjac moje nevinosti.
Što sam bliže kraju, mudrost koja dolazi jedino iz iskustva, iz proživljenog i doživljenog, raste iz samog centra mojeg bića i širi se. Molim se da ta moja mudrost bude alkemična, da isijava suosjećanje. Molim se da se ljubav koju sad dišem kristalizira u nasumična djela ljubaznosti. Molim se da mogu ovo živjeti kao što to mogu plesati. Na samom je kraju ono što zaslužuje puno više pažnje, kao odjavna špica na kraju filma. Tu, na samom kraju, gdje kraj grize rep početku dolazi ono možda najbitnije – RITAM DUBOKE TIŠINE, ritam kretanja u mirovanju, gong za moje bivanje.
“Energija se kreće u valovima
Valovi se kreću u obrascima
Obrasci se kreću u ritmovima
Ljudsko biće je sve to
Energija, valovi, obrasci, ritmovi
Mi jesmo ples”
Gabrielle Roth