KAKO JE KAD PLEŠEM?

„Kad mi učenici kažu da bi voljeli plesati kao ja, kažem im:

„Odlično, onda plešite kao vi!“

Gabrielle Roth

Kad plešem dajem svojem tijelu priliku da se pokaže i iskaže, da vježba i koristi sve one fore kao što su motorika, gravitacija, ravnoteža, osjećaj za prostor i slično. Kad plešem moje tijelo se otvori meni samoj kao najbolji ugostitelj, najbolja domaćica, prima me bezuvjetno.

Dok plešem postajem društvena u vlastitom društvu, zabavljaju me različiti dijelovi tijela, svaki priča svoj jezik, a svi mi govore isto: „tu sam, prati me, pleši me“. Kad plešem raspetljavam osjećaje srca koji su se izgubili u mojoj glavi, u prošlosti ili budućnosti. Vraćam ih u njihovo prirodno stanje, u pokret. Dok plešem padaju mi na pamet ideje koje nikad sjedeći ne bi mogla smisliti, kao da se prestajem vrtjeti u zatvorenom krugu uobičajenih misli kad počnem pratiti prazan prostor u dvorani. Kad se dobro isplešem, kad se dam u potpunosti pokretima i dahu, kad prepustim ono što nosim, ono što osjećam, ono što mislim, dotakne me ona nevjerojatna milost koju tako često i tako očajno i uporno tražim na krivim mjestima i u krivim ljudima. Kad plešem i nakon što sam mislila da sam sve isplesala, a još uvijek dišem, pronađem smisao koji ima smisla samo meni i samo u tom trenutku.

Meni ples daje odmor od mene same, od mojih misli, od mojih filmova, od kritiziranja, uspoređivanja i analiziranja. Kad plešem, odmaram se od automatiziranih radnji i pokreta. Kad plešem odmaram se od kukanja nad situacijom koju ne mogu ili ne želim promijeniti. Kad plešem odmaram se od putovanja u prošlost i budućnost. Kad plešem odmaram se od generalnih proba svojeg života i planova B. Kad plešem odmaram se od olimpijskih igara svojih ego likova. Kad plešem odmaram se od svojih otpora, napetosti, zbunjenosti, tuposti. Jer kad plešem, ja plešem svoje misli, svoje planove, svoje likove, svoje sjene, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Kada plešem ono što se ionako već pokrenulo i ono što se ionako već kreće dobiva moju pažnju, moju svijest, moje svjetlo, moju dozvolu da se slobodno izrazi i kroz to se otpusti, transformira i pronađe zagrljaj suosjećanja koji donosi onaj neprocjenjiv osjećaj mira i tišine. U tim trenucima se nekad odmore dani, mjeseci, godine, životi…

A kako je kad ti plešeš, jedino ti možeš saznati!

Dobrodošla i dobrodošao!