“Ne kažem kako nam plesanje na ovoj zemlji neće donijeti svojevrsnu bol. Dok se krećemo kroz Tajnu, morat ćemo plesu ponuditi cijelog sebe i tu ima mjesta za žuljeve, rane i iscjeljenja.” GABRIELLE ROTH
U glavi sto glasova, ne samo jedan za i jedan protiv. Žele zadovoljiti moj ego, ljude do kojih mi je stalo a koji me vole što god bilo, ljude koje ni ne poznajem i društvo kojem možda ni ne pripadam. Spuštam se u moj trbuh, disanjem ga opuštam, dopuštam mu mekoću, koljena se spuštaju, bliže sam zemlji, bliže sam sebi, bliže sam odgovoru kojeg sam od početka znala.
Na ramenima odgovornost koja nije moja, važnost koja me zadržava a ne uzdiže, napetost koja nudi lažna obećanja uspjeha i postignuća. Dišem dublje u svoje grudi, širim prostor za svoje srce koje se nekad jako stisne. Stisne se a puno je energije, puno je strasti, puno je života. Srce je totalno posvećeno životu.
Hodam ispred sebe, nagnuta prema naprijed, kao da trebam preći preko ciljne linije, žurim kako u glavi tako i u stopalima. Kao da me netko ili nešto gura. Bojim se pogledati ima li stvarno nešto iza mene. Duboko udahnem i izdahnem, stanem se u sredinu, u svoj centar. I tad osjetim iza sebe podršku na koju se mogu osloniti. Dovoljno blizu da se naslonim kad trebam, a dovoljno daleko da me ne poguruje i usmjerava. I ako stvarno tamo gdje idem malo zakasnim, bolje da dođem uspravna, otvorena, centrirana te podržana.
Imam jedno pitanje koje se volim pitati: “Što je sad stvarno bitno?”. Nekako me to pitanje vrati u sadašnji trenutak, na ono što je u mojoj moći, na onaj prvi slijedeći korak koji određuje smjer, na ono za što je potrebno sve ostalo otpustiti.
Sad je bitno poslati ovaj newsletter, jer znam koliko puta nam je ova praksa, ovaj ples bitan, i koliko nam znači vratiti se u sebe. Koliko puta imamo osjećaj da nas je naš ples spasio.
Puse, Silvija