Večeras želim pisati o strahu. O strahu koji je upravo ovdje, toliku većinu vremena. Možda čak i cijelo vrijeme. Nadam se, ustvari, jer u svojoj suštinskoj snazi on je moj najbolji saveznik, onaj jedan prijatelj koji će mi držati oči otvorenima i podsjećati me na instinktivni dio mene. Nedavno sam bila na koncertu i bili smo među prvima koji su tamo stigli. Kako su nam se drugi pridruživali, primjetila sam da smo svi pronašli svoje mjesto blizu zidova i ostavili čitavo područje ispred pozornice praznim. Bilo je zastrašujuće ići tamo, a zidovi iza naših leđa davali su nam podršku, nešto sigurno na što se možemo osloniti. Kad je koncert počeo, energija se malo promijenila, kao da su nas glazbenici na pozornici, dovoljno hrabri da stanu ispred i podijele svoj dar, pozvali da dodjemo bliže. Ovo je nešto što često primjećujem na plesnom podiju. Kako nas, na početku sata, strah drži uza zidove, u dijelovima dvorane koji su bliže vratima, tamo gdje je manje svjetla i svakako dalje od učiteljevog stola. A onda, jedan po jedan, počinjemo sa svojim tokom, pronalazimo svoja stopala, puštamo ih da nađu svoju hrabrost i uđu u prazan prostor te polako, korak po korak, po tvoj korak, po moj korak, većina plesača se kreće. Gdjegod zakoraknemo u dvorani s našim budnim utjelovljenjem, tamo je naš siguran prostor. Možemo pronaći korjenje slobode u svojim stopalima koja prate jedna druge.
Večeras želim pisati o ljutnji. Mislila sam da je ljutnja ona nepredvidljiva energija bez srca koja lomi granice, kažnjava i bjesni. O, da, tu je bilo i to neprestano prigovaranje i verbalno omalovažavanje i grube riječi i hladan rat. I da, saznala sam za nju iz prvog reda, kad je bila usmjerena na mene. Tako sam je dobro naučila putem oponašanja da sam počela vjerovati da je to ono što ja jesam. Vjerovati da je to ljutnja. Ne iznenađuje da se osjećam krivom i posramljenom zbog tog ratnika istine koji živi u meni, tog detektora laži i sranja koji me nikad ne iznevjeri, te mame mačke koja je spremna zaštiti i obraniti ne samo svoju djecu nego i svu nevinost. Trebalo mi je puno vremena, puno ljutih plesova u kojima sam ponovo definirala i usklađivala ovu energiju ljutnje kako bi našla njenu čistu mudrost u “da” i “ne” iz srca. Taj dio mene koji osjeća da može proći kroz zid i pomaknuti bilo koju planinu, dio mene koji osjeća da mogu dobiti ono što mi treba, a ne ono što želim, dio mene koji osjeća strast da bude stvaran i živ.
Večeras želim pisati o tuzi. Ponekad vidim dijelove nas koji izbjegavaju žalost drugih ljudi kao da je ona zarazna, a na neki način i jest. To je poput plivanja u istoj vodi, a mi se tako trudimo hodati po vodi, radije nego da joj se predamo. da se predamo valovima njene energije koja čisti, otpušta i oslobađa. Ponekad osjećam kao da je moja tuga rijeka koja samo želi ići kući oceanu iz kojeg je došla, gdje pripada, a ja se trebam prestati držati za nju kao da je samo moja, kao da ću bez nje biti izgubljena. Ponekad trebam biti šaptačica tuge, jer moja tuga više stoji ma sjedi nego teče, u nekim dijelovima srca i tijela osjećam da je kalcificirana. Onda joj šapnem, a ona kaže: “Ali ne znam zašto se tako osjećam, ne znam koliko duboko ovo ide, ne znam koliko ću dugo plakati”. Nastavljam šaptati i davati joj prostora i ljuljuškati se, dozvoljavati da neobični zvuci izlaze iz mojih usta, iz mog srca, iz moje duše. Dozvoljavam si da žalujem i za stvarima koje nikad nisam uopće ni imala, a ne samo za onima koje sam izgubila.
Večeras želim pisati o radosti. Postoji taj dio mene koji ide za srećom i želi se zabaviti, želi biti pozvan na školski ples, želi biti izabran među svim ostalim cvijećem. I čeka i postaje lijen i stvarno jadan jer propušta svu životnu radost. Ovaj dio mene voli misliti da su svi drugi sretni osim mene, a ako oni nisu krivi što ja nisam sretna, onda mora da sam ja kriva. Ili je krivo vrijeme ili nogomet ili vlada. Sve više spoznajem da je ovo jedan od razloga zašto tako volim ples, jer je za mene on oduvijek tako jednostavan i dostupan prolaz u čistu radost. Onu vrstu radosti koju je teško opisati i staviti u kućicu, čak je i imenovati. Ona jako dobro mijenja oblik. Ona je uvijek tu negdje. Nema uvijek osmijeh na licu. Ne poskakuje niti skače uvijek uokolo. Nije uvijek u žarkim bojama. Ponekad je potput striptiza u kojem skidam sve ono što nisam kako bih pronašla radost koju sam došla podijeliti s tobom.
Večeras želim govoriti o suosjećanju. O onom suosjećanju s kojm smo rođeni. Onom koje proizlazi jednostavno iz toga da vidimo jedni druge. Onoga koje zaobilazi razmišljanje i ide izravno u akciju, a puno puta akcija znači ne učiniti ništa, samo dozvoliti da to bude. Da dišemo. Suosjećanje koje dolazi iz dobrog poznavanja vlastitog srca i življenja iz njega, opet i ponovo. Suosjećanje koje se događa kada se svi krećemo i dišemo kao jedno, bez obzira kakav je pokret. Bez obzira tko smo to “mi”.
S ljubavlju, Silvija
