Joj, koliko težine stavljam na svoju protočnost, koliko pritišćem ono prirodno ja, svoju istinu. Kad to traje neko vrijeme, počinjem se poistovjećivati s tom težinom, s tim otporom, dok zaboravljam okus vlastitog bića, onog koje je uvijek u mijeni. Počinjem vjerovati da sam ja ta teška energija koja samo želi sjediti cijeli dan, koja se želi sakriti umjesto reći vlastitu istinu i pojaviti se, koja me želi povući natrag i zatvoriti mi usta. Toliko je napora potrebno da se sputa ta prirodna snaga energije s kojom sam rođena, moj jedinstveni okus, sudbina koja mi pokazuje put. I onda se čudim što sam toliko umorna, iako na površini izgleda kao da ne radim ništa. Ali znam koliko je život snažan i koliko energije treba da ga se sputa. Da stvar bude još teža, počinjem sama sebe osuđivati što sam takva i počinjem se boriti s nečim što uopće nisam ja, tako da se osjećam kao da se borim sa sjenom. I kad bol uslijed te moje zatvorenosti i tako površnog života postane preteška i ne mogu je više podnijeti, dovučem se na plesni podij i počnem točno tamo gdje jesam, vučem svoje dupe okolo, kotrljam se po podu u vlastitom samosažaljenju, stisnem se što manja mogu fizički biti i usred svega toga počinjem osjećati kako prihvaćanje ponovno kola mojom krvlju, kako ego popušta stisak nad mojim dahom i kako mi se ples ponovno počinje otkrivati. Iznova.
Suze počinju teći bez mojeg dopuštenja dok se velika vrata otvaraju bujici tuge. Bol u zglobovima tijela, u lokotima moga srca počinje vapiti za slobodom. U tom vapaju za slobodom otkrivam lavlji krik u svom trbuhu, u svojoj maternici, u svojoj vagini – i iz mog nezadovoljstva rađa se ples. Svo to nezadovoljstvo vezano za druge ljude i njihovo ovo ili ono, sve ono ja sam previše, a oni nisu dovoljno, i trebam pomoć i nema mi pomoći, sve se to nastavlja događati i ja ništa ne učim jer se to i dalje događa. Ritam glazbe navija za mene , podržava cijelo moje tijelo koje sve to istresa i sagorijeva. I u tom vrisku i u tom plesu, nitko neće biti povrijeđen. Više se ne žderem iznutra, ne okrivljujem one izvana, niti grizem samo da bih ih održala na odstojanju, ne pucam po šavovima nekontroliranog bijesa prema svojoj djeci.
Veliki zid Silvije ruši se poput kuće od paprenjaka i vidim se kako dijelim slatke mrvice s ljudima oko sebe dok mi pružaju dobrodošlicu pogledima i otvorenim rukama. Čak osjećam kako nakon mnogo vremena imam nešto dodatne energije, prelijevam se u kutove prostorije prema onima čiji su pogledi i ruke zatvoreni. Primjećujem lakoću svog postojanja, svjesna sam širenja prostora unutar svog srca. Osjećam da su se sve moje emocije prije toga naguravale u čekaonici tu ispred mog srca i svaki put kad bih ih ostavila za kasnije, zanemarila, odbila, odgurnula, one bi samo ispunile čekaonicu, a ta čekaonica pretrpana emocijama, koje iskreno rečeno već gube strpljenje, stišće moje srce i zauzima više prostora i od samoga srca. Kako su ulazile unutra, ponekad više njih odjednom, mogla sam ih otpustiti i dok sam nastavljala plesati čekaonica se ispraznila, a srce je moglo protegnuti noge i ruke i ponovno prodisati s lakoćom. U tom protezanju preplavili su me valovi zahvalnosti. Znate oni trenuci kad sve ima smisla. Bol i zadovoljstvo, punina i praznina, sjena i svjetlo. Ti i ja. O, da.
Jedva čekam da ponovno zaplešem.
A ti?
Puse Silvija