“Poznati su vam trenuci kada plešete, reciklirate svoje osnovne pokrete, a kilometrima ste udaljeni. Vi “izvodite” svoj ples. Odjednom, Duh vas pljusne, preuzme vaše tijelo iz kojeg probijaju svakakve vrste pokreta. Klatite se na rubu između poznatog i nepoznatog, skliznete u tajnu, dopustite da vas razvali. Sad “ples” izvodi vas.
Postajete ples, slijedite svoje instinkte prema vlastitom ritmu.” GABRIELLE ROTH
Za mene je ples oduvijek bio najbrži put do onog osjećaja da se izgubim a zapravo se nađem. To je bila moja prilika da se potpuno prepustim nečem drugom i prestanem biti žrtva svojih i tuđih misli i počnem se davati muzici da me vodi, plesu da me uzme i miru da me pronađe. Počela sam otkrivati ples kao tinejdžerka na rođendanskim proslavama gdje su se puštale ploče. Sjećam se da me muzika ponijela, da nisam ni znala da znam plesati i koliko mi to odgovara. Koliko mi je to prirodno. Koliko sam svoja. I onda u tim trenucima autentičnosti, iskrenosti prema samoj sebi, prepuštanju kretanju i disanju, otkrila sam da prisustvo nečeg većeg, nečeg svetog, nečeg praznog što me potpuno ispunjava. Kao da se sva moja pažnja toliko predana tijelu, pokretu, dahu povezala u svjesnost koja obuhvaća sve i svakoga.
Želim ovaj mjesec podijeliti s vama prijevod Zvjezdane Kastrapeli, ovog divnog i jasnog teksta mojeg dragog prijatelja i kolege, Christiana, koji piše o 5 stadija svjesnosti u plesu. Nadam se da ćemo se sresti na nekim od radionica koje nudimo ovaj mjesec, ove godine… Dobrodošle i dobrodošli.
Puse, Silvija
“Ples i svjesnost/Ples kao putovanje svjesnosti. Kako lijepo rečeno! Taj izraz mnogo govori: pleši i postat ćeš svjestan… ali što to znači i kako funkcionira?? Nedavno sam slučajno naišao na babuške (znate one ruske lutkice koje se slažu jedna u drugu?). Podsjetile su me na mnoge Gabrielline mape, kojih se sjećam kao Pet stadija svjesnosti u plesu.
1. Kad zakoračimo na plesni podij, često smo nesvjesni – nismo prisutni, u glavi smo, razmišljamo o svemu što se odvija u našim životima. Ili smo u otporu, u pričama koje se vrte oko: „ne znam plesati“ ili „ja sam plesačica, ali sam previše umorna/napeta/rastresena da bih danas plesala“.
2. U nekom trenutku nešto se dogodi (obično je glazba ta koja nas ulovi, ili se dogodi trenutak povezivanja s drugim plesačem/icom) – i odjednom postajemo svjesni samih sebe – „Pa ja plešem! Opa! Vidi ti to“ – ili „Jesam li pogodila kako treba?“ ili „O, ne svi me gledaju! Sakrij se!“
3. Nastavimo li se kretati i vraćati fokus na osnovne dijelove tijela, dah i tjelesni pokret, na posljetku se nešto dogodi – priče i trema nestaju, a mi postajemo jednostavno svjesni bića u svojem tijelu koje se kreće; „Ovdje sam, plešem“ i to je to.
4. Ako se i dalje nastavimo kretati počinje se događati nešto magično: postajemo svjesni da smo kreativna bića koja su ujedno u plesu i sazdana od plesa. Krećemo se s energijom, uviđamo da nam ples razotkriva misterij našeg postojanja – i pritom shvaćamo da možemo uzvratiti tako što ćemo i sami utjeloviti misterij. Postajemo su-svjesni i sve je moguće.
5. „Plesač nestaje, ostaje samo ples“. Kad nam se posreći, rastočimo se u ekstatičnu svijest. Ponekad je to uvid u djeliću sekunde, a ponekad u toj srebrnoj pustinji uspijemo ostati neko vrijeme i prisjetiti se tko smo – prije nego što ponovno skliznemo natrag u jedan od ostalih stadija!
Jedna od mnogih, mnogih stvari koje volim u 5 Ritmova jest to što nas vode kroz ovo putovanje svjesnosti, otvarajući nam svima vrata raja – dok istodobno učimo cijeniti vrijednost svih stanja i svih plesova kao njegove sastavne dijelove.”
Christian de Sousa, učitelj 5 Ritmova