“Ne možete glumiti posljedicu iskustva ako niste doživjeli iskustvo. Lirski je posljedica kaosa i proces olakšavanja – otpuštanje truda, otpuštanje otpuštanja. “ Gabrielle Roth
Molim se Lirskom Ritmu da me izvadi iz kaljuže sasvim privatnog kaosa u kojem imam VIP ložu, u kojem se i dalje izgubim a tako ga dobro poznajem. Kao da sam se rodila s njim, kao da sam se iz njega rodila, kao da sam se u njega rodila.
Lirski me vadi van, doslovno me prima za ruke, bez straha da ću ga povući dolje sa sobom. Lirski dobro zna svoje čarobne moći, Lirski dobro vjeruje u svoju jedinstvenu kvalitetu lakoće koja dolazi nakon olakšanja. Nekad me uspije dići još uvijek nedovršenog posla, često me uspije dići a ja sam još sva zapetljana u mrežu svojih misli, u limbu svoje krivnje i srama i okrivljavanja. Lirski je meni kao muzika, muzika je sama po sebi lirska u svojoj prirodi. Stvorena da nas inspirira, da nas povede i zavede, da nas zavrti i provrti, da me očara i začara, da mi otvori i oči i uši. Muzika me voli upoznati sa svojim frendicama, ostalim muzama. Volim kad se one porječkaju oko mene, koja će me prije uzeti k sebi pod svoje skute, kad su nestrpljive, kad su strastvene svaka u svojoj branši, svaka u svojoj haljini koja nekad i potpuno spadne sa njihovih tijela. Volim kad skužim da zapravo nisam ni primjetila da više nisam u istom mjestu, da sam se pomaknula baš zato što Lirski to radi tako šarmantno, tako lagano, tako prirodno, tako suptilno, tako nevidljivo i ne stignem se opirati, ne stignem se svađati, ne stignem izvaditi listu svih razloga zašto ja ne valjam i zašto je bolje da odustane od mene.
Lirski je jedan od razloga zašto plešem, zašto živim, zašto vam ovo pišem. Lirski me uči kako dijeliti, bilo da su mi ruke pune ili prazne, srce otvorene ili zatvoreno, um miran ili nemiran. U djeljenju pronalazim zahvalnost (u) samoj sebi a ne samo od onih kojima dijelim. Ona vrsta lirskog djeljenja koje transformira, koje množi energiju koja se pokreće i dijeli, ono djeljenje koje me povezuje. Sve više mogu podijeliti samoj sebi. Kad hodam i vidim divan cvijet, učim se to iskustvo podijeliti sa samom sobom. Isto tako i u plesu, nevjerojatno je koliko zadovoljstva mogu pronaći u pokretima svojeg tijela, koliko sreće koja ne ovisi o nikome izvan mene i ničemu posebnom, već pupa i cvjeta iz moje prisutnosti u vlastitom i svemirskom plesu.
Nadam se da ćemo se ovog proljeća sresti plešući…
Puse, Silvija