“Gotovo sve će ponovno proraditi ako se isključi na nekoliko minuta, to se odnosi i na tebe.” Lamott

Za mene su kolovoz i siječanj oni mjeseci u godini kad se mogu isključiti najviše dana za redom. A nekad je jedino to, taj dulji odmak, to dulje stanje mirovanja i bivanja, što djeluje na taj tvrdokorni stres, umor od same sebe, automatizirane radnje i riječi te svakodnevne ovisnosti koje me uspješno odvajaju od sebe, drugih, prirode. 

A u tim danima “odmora” posjeti me cijela svita emocija, misli i ideja, tjelesnih senzacija. Od dosade do primjećivanja ljepote u detaljima , od krivnje do užitka, od zombi gledanja u ekran do dubokog sna koji pomlađuje, od planiranja što ću slijedeće do življenja kao da imam samo ovaj trenutak, od brige do bezbrige, od gubljenja vremena do pronalaženja sebe, od osjećaja da nema ništa više smisla do predanog fokusa na vlastiti dah, od straha da ću ispasti iz đira do olakšanja kad shvatim da se đir stalno vrti, od stalnog pokušaja bijega od crne rupe u sebi do plutanja na leđima na njenoj mirnoj površini.

Ovo ljeto sam si prvo poklonila svoju omiljenu radionicu “Naked Soul”, sa Jonathanom, ovaj put u Danskoj koja me vratila na plesni pod, moje sveto mjesto. Bilo je izazovno, poučno i dirljivo,  sresti se sa plesačima i plesačicama kojima sam često učiteljica. Jedna osoba me čak nije prepoznala jer me nije tamo očekivala. Također sam ovo ljeto odlučila više vremena provesti kod kuće, prestati putovati, ponekad i upaliti klimu doma – jer sam naučila da se baš ovdje mogu najviše odmoriti, da baš ovdje imam najsnažniji krug podrške (dijete u vrtiću!). No sad već me svrbe peraje i spremamo se na to naše more, moje najdraže more, more koje me uvijek prepozna i primi. Ovo ljeto naše uobičajeno mjesto za ljetovanje, Sutivan na Braču, postaje i prvi put lokacija za našu ljetnu radionicu krajem mjeseca, na kojoj ćemo se i ove godine posvetiti istraživanju povezanosti između kretanja i mirovanja, i onom vječnom traženju ravnoteže. Jako sam sretna što smo uspjeli pretvoriti ovu radionicu i u jedno posebno iskustvo za nas osobno, izvan radionice, jer ćemo dijeliti kuću za smještaj sa našim kolegicama, asistenticama na ovoj radionici i naša djeca će se opet igrati zajedno. 

Šaljem vam lagane ljetne pozdrave, 

Silvija

“Osjećaji nisu ni pozitivni ni negativni; oni su jednostavno osnovne sile naše životne energije sa svojim vlastitim vibracijama i funkcijama. Oni su bitni za naše zdravlje i dobrobit. Zapravo strah nas štiti, ljutnja brani, tuga otpušta, radost podiže, suosjećanje sjedinjuje.” GABRIELLE ROTH

Inspirirano nedavnom radionicom “Moje srce ima želje” , 2. modul Trilogije u Zagrebu:

Moje srce želi uzemljiti me kroz strah, 

da mi oči i uši budu velike dok tražim kako teči dalje.

Moje srce želi biti kao majstor borilačke vještine

koji ni ne privlači budale željne borbe.

Moje srce želi osloboditi se bolnih razočaranja koja bi i tebe rastužila,

da mi grudi i trbuh budu opet puni povjerenja.

Moje srce želi opjevati moje i tvoje uspjehe, ciknuti od veselja, 

poskakivati od ushićenja jednim običnim ljetnim danom.

Moje srce želi staviti glavu na tvoje grudi i slušajući ritam srca, 

okolna buka potpuno je utihnula.

Puse, Silvija

“Bez uzemljenosti u tijelu, mi smo poput munje, ponekad destruktivni, a najčešće se raspemo u bljesku. Da bismo upregnuli svoju snagu, trebamo ući u duboku tamu svojih tijela i stvarno postati “čuvari božanske svjetlosti””. GABRIELLE ROTH 

Jedna od mnogih stvari koju volim u ovoj praksi i učenju Gabrielle Roth, je način na koji spaja ono što je nekako postalo odvojeno i ono što je u nekoj vrsti sukoba. Tijelo i duh, našu unutarnju žensku i mušku energiju, mirovanje  i kretanje, te tamu i svjetlo. Što više plešem, osjećam i znam da su te stvari neodvojive, da se međusobno mogu dovoljno podržavati i inspirirati, izazivati i uzbuđivati, da ono što mi je najbitnije je pronaći njihov zajednički jezik, pokret tijela. 

I ako se stvarno želim upoznati, spoznati, zavoljeti, prihvatiti – čeka me putovanje kroz sve te dijelove sebe.

Za osobu kojoj je teško, skoro i nemoguće učiti kroz debele knjige, memoriranjem pisanih podataka, velik je poklon i olakšanje pronaći praksu u kojoj učim kroz tijelo, kroz sva svoja čula, kroz um koji je spojen sa tijelom, kroz direktno iskustvo, kroz osobno istraživanje. Sretna sam što imam ponovo i nanovo priliku upoznati se sa svojim tijelom, osjetiti ga nebesko-zemaljskim instrumentom. I kao svaki drugi instrument, moje tijelo voli da ga se ugađa a i da mu se ugađa. 

Ponekad se moji kukovi napajaju Tečnim ritmom, dok su laktovi su jasni kao dan u Stakatu, stopala kao divlji konji u Kaosu, ramena zahvalna na lakoći Lirskog, a glava spojena sa svime u Dubokoj Tišini. 

Kako ćete vi ugoditi svojem tijelu ovog lipnja? Mi smo kao i inače puni dobrih plesnih prilika. 

Puse Silvija

“Najbrži, najčišći, najradosniji način da probiješ van iz vlastite ljušture jest da plešeš. Ne govorim o tome da zauzmeš neki položaj i ljuljaš se. Govorim o plesanju tako dubokom, tako žestokom, tako punom ritma i znoja i vreline da od tebe ne preostane ništa više osim plesa i ritma i znoja i vreline.” GABRIELLE ROTH

Zanimljivo mi je gledati kako teme radionica koje vodim su na neki način ogledalo onoga što i sama učim, onoga što je meni samoj i mojem životu aktualno. I kada ih planiram unaprijed i dogovaram datume i lokacije i teme, ne znam ni sama što me tada vodi da odaberem određene teme, no nekako se na kraju sve jako dobro poklopi i poveže. Uskoro ću voditi dvije radionice na temu “Prepuštanje”, jednu u Leuvenu a drugu u Beču, pa ću sad malo zaroniti u tu temu. Moja prva namjera sa ovom radionicom je bila da pružim više ulaza u ritam Kaosa, jer znam da često izaziva jake “alergijske reakcije” u nama samima a nekad i u okolišu, a opet taj ritam je izuzetno bitan u svojoj poziciji na samoj sredini vala i o njemu ovise preostali ritmovi koji dolaze poslije njega, a i takvog je karaktera da želi da mu se cijeli prepustimo, svih 100% posto. Kad govorim o više ulaza mislim na ulazak u Kaos iz Tečnog, iz Stakata te iz Lirskog i iz Duboke tišine. Naravno i onaj čisti, nepatvoreni, iskonski Kaos koji postoji i prije nego što mi postojimo. Onaj iz kojeg je sve nastalo. Za mene je svatko od nas plod kreativnosti Kaosa, jedinstven spoj suprotnosti, izašli smo iz one dobre doze nereda koja je potrebna za stvaranje, i nitko nije mogao znati dok nas je stvarao što ćemo točno biti usprkos svojem planu i željama,  a mi i dan danas još smo u tom kreativnom procesu stvaranja samih sebe, rušenja i građenja, padanja i dizanja, povlačenja i guranja, gubljenja i pronalaženja. Kad se opiremo Kaosu koji je totalno prirodni fenomen te ga tvrdoglavo pokušavamo kontrolirati, možemo sami sebe i one oko nas izluditi i uništiti. Kaos traži od nas da mu se prepustimo, potpuno. Da u njegov moćni alkemični proces ubacimo sve što nosimo, na leđima, ramenima, u srcu, trbuhu, i ono za što se čvrsto, nekad i grčevito držimo. Kaos prima i ono što je naše, i ono što nije. A toliko toga što mislimo uopće nam ni ne pripada, a kamoli da ima veze sa sadašnjim trenutkom. U ovom plesu vježbamo sami sebe dobro protresti na način koji je mekan, opušten a manje borba sa vlastitim vjetrenjačama te nadmetanje s životnim izazovima, protresti se iz korijena, do same srži. Tad smo spremni kad nas život izbaci iz tračnica, iz ravnoteže, u ovo vrijeme kad ne možemo računati ni na godišnja doba – spremni smo na ono što nismo ni znali da dolazi, spremni smo na nepoznato, spremni smo prepustiti se nemjerljivoj praznini. Dok nas Kaos sa svakim udarcem bubnja zove da otpustimo, u tom procesu potpunog prepuštanja pronalazimo vlastitu slobodu, a ponekad primimo onu “amazing grace- divnu milost” i uočimo kolateralnu ljepotu.

Želim nam svima ovaj mjesec dovoljnu dozu plesa prema slobodi, mi vam nudimo nekoliko odličnih prilika. Probajte, što imate stvarno za izgubiti?  S ljubavlju, Silvija

“Naše je tijelo korijen naše prave prirode, dom naše duše. Naša želja da neprestano mijenjamo i kontroliramo svoje tijelo ukazuje na duboko nepovjerenje prema našoj duši. Ali, negiranjem prirodnih procesa svog tijela poričemo njegov zemaljski, senzualni izvor mudrosti. Ne oblik mudrosti koji ćete pronaći u knjižnici, nego spontanu, instinktivnu mudrost koja prosvjetljuje sadašnji trenutak.” Gabrielle Roth

Samoj sebi sam se danas smijala, vozeći se bicikl, kako me moć proljeća svake godine iznenadi. Te kako uspijem zaboraviti za vrijeme zime. No zahvaljujući tom zaboravu, ovo iznenađenje je još veselije, još nabijenije, još zelenije.

Ja sam prilično zimogrozna, i za vrijeme zime me je teško dobiti van iz kuće, a da nije neki restoran ili knjižara ili plesna dvorana. Uživam gledati zimske pejzaže samo na fotkama na Fejsu i iz vozećeg auta bez zaustavljanja dok prolazimo kroz Gorski Kotar na putu prema Opatiji, prema suncu. Tako da sad, vozeći se na biciklu, hodajući po šumi, kao da mi se duša opet vraća u tijelo i širi se okružena prirodom koja budi sva moja čula. Zahvalna sam. Dirnuta. I krećem raditi planove i obećanja. Želim se tijekom toplih dana u godini napuniti suncem, napuniti pokretom, napuniti čišćim kisikom da izdržim ovaj put malo dulje i u zimu prije nego što krenem u hibernaciju. I znam dovoljno dobro da je jedini način da to ostvarim je da budem redovna, da budem uporna, da kad mi se ne ide samoj nađem društvo, da poštujem valove energije, da budem kreativna kad krenu izazovi, kad želim odustati da se prepustim.

Tako volim osjetiti ljubav mojeg tijela prema pokretu. Koliko je tijelu pokret prirodan, kada uđem u tu zonu istraživanja, osjećam se ponovo kao dijete i fora mi je čučati, fora su mi laktovi, fora mi je kad se zavrtim tako snažno da skoro padnem na guzicu. Trenutno snažno osjećam kako moje noge vole biti u pokretu i osjećam snagu u stopalima i želim istražiti njihove granice. Uživala sam nedavno na 1. modulu Trilogije u Zagrebu, na kojoj nam je tema bila, jednostavno, glasno i moćno: TIJELO. Nakon 16 godina podučavanja, vratiti se najosnovnijim pitanjima, najprizemljenijim vježbama – našoj jedinoj kući, našem gnijezdu napravljenom po našoj mjeri, našem magičnom autobusu koji nas može odvesti gdje još nismo bili – neprocjenjivo! Baš sam se napunila, povezala, i osjećam vlastito tijelo kao vjernog učitelja koji ima ogromno strpljenje sa mnom.

S ljubavlju, Silvija

“Nije bitno otkuda dolazimo, kako smo odgojeni, znamo li plesati ili ne znamo. Pokret je ljekovit i liječi nas bez obzira osjećamo li se nespretno ili graciozno. Stvarno učenje se događa kad se pojavimo i pokrenemo zato što tijelo ne zna lagati. Odmah nam pokaže osjećamo li se zatvoreno ili otvoreno, ukočeno ili fluidno, napeto ili opušteno, uključeno ili isključeno.” Gabrielle Roth

Drage i dragi, upravo se oporavljam od gripe koja nas je prošlih par tjedana sve doma srušila u krevet i doslovno resetirala. Vrlo blizak susret sa slušanjem i praćenjem vlastitog tijela jer zapravo i nemam drugog izbora. Ovo mi je bio odličan test za koliko imam stvarno povjerenja prema tijelu, sad kad je usred bolesti. Prilika za prakticiranje suosjećanja za svoju totalnu ranjivost (jer kako je imunološki štit pao, tako je i onaj oko mojeg srca) i primanja pomoći koju je i dalje tako teško tražiti kad dijete u meni osjeća da ju trebam dobiti i bez da pitam. I dok me je tako bolilo čak samo i ležati u krevetu, moje tijelo je i dalje nemilice tražilo moju pažnju. Da osjetim da li mi je lakše ležati na boku ili na leđima, da li mi paše da uvinem ili izvijem leđa…Bol zbog kojeg želim izaći iz tijela i grči moje disanje, traži da budem “kod kuće” i dišem opuštenije nego inače. I tako to naše prijateljstvo u kojem ima i izdaje i skrivanja i guranja i svađanja, nastavlja dalje rasti. U zdravlju i bolesti, u sporom ili brzom ritmu, na leđima ili na nogama, sama ili s partnerom – pitam se kako se kretati ili kako mirovati, i jedno i drugo su neophodni dio plesa. I u jednom i u drugom želim biti prisutna, budna, povezana sa onim najbitnijim.

Silvija

“Dah je promiskuitetni ljubavnik. Dah koji ste upravo udahnuli, bio je u nekome drugome prije nekog trena I kad ga pustite, on se kreće I postaje dio nekog drugog. Dah pomaže da se sve kreće; bez njega ne bi bilo plesa.” Gabrielle Roth

Drage i dragi
S veseljem i viškom adrenalina vam predstavljam naše nove web stranice. Kožu smo promijenili no ćud nismo. Ima i novih sadržaja, ima i novih tekstova i nekih drugih detalja koji će vas nadam se razveseliti i olakšati da dođete na vrijeme do svih informacija koje vas zanimaju te da još lakše dođete na naše satove i radionice.
Ovaj naš prvi newsletter ima samo privremeni izgled jer smo se njega zadnjeg primili, pa nije još “izglancan” no najbitnije je da dođe do vas!

Silvija

“Najbolje je surfati na valovima energije – bilo to žalovanje ili radost, nervoza ili ekstaza, zbunjenost ili jasnoća. Trik je ostati prazan i ne zakačiti se na energiju.“ GABRIELLE ROTH

Još jedna godina otplesana do samog kraja i spremna sam primiti poklon koji sam samoj sebi pripremila, i to baš u pravi ako ne i zadnji trenutak. Godišnji odmor. Izabrala sam zimski mjesec za ovo povlačenje, jer me zima stvarno rijetko zove da izađem van. A baš dok pišem ovo pismo, pada predivan mekani snijeg. U ovom poslu kojeg volim,  koji mi je i životni poziv i svakodnevni posao, osjetila sam da se mogu izgubiti, da se mogu zasititi, i da nije do toga nego da je do mene. I koliko god volim nestati dok podučavam ispred grupe, nestati dok mudrost ove mape govori kroz mene, da je sad bitno da se ustanem za sebe od krvi i mesa, za svoje srce i svoju dušu, da se pojavim ispred sebe i pobrinem za ono zanemareno, zaboravljeno, izgubljeno, hladno i gladno. Ovaj mjesec nigdje ne putujem, vodim jedan class u Zagrebu i jedan class u Helsinkiju ali sjedeći u Zagrebu (preko Skype-a). Za mene je ovo velik i bitan korak, uzeti si tako velik komad vremena za pauzu. Za reset i restart. Neki od vas su možda na istom ili sličnom mjestu, dok neki stoje na drugom kraju – upravo sad spremni poletjeti. Želim nam svima dobro putovanje,  bilo da je prema unutra ili prema van. 

Puse, Silvija