“Naše je tijelo korijen naše prave prirode, dom naše duše. Naša želja da neprestano mijenjamo i kontroliramo svoje tijelo ukazuje na duboko nepovjerenje prema našoj duši. Ali, negiranjem prirodnih procesa svog tijela poričemo njegov zemaljski, senzualni izvor mudrosti. Ne oblik mudrosti koji ćete pronaći u knjižnici, nego spontanu, instinktivnu mudrost koja prosvjetljuje sadašnji trenutak.” Gabrielle Roth
Samoj sebi sam se danas smijala, vozeći se bicikl, kako me moć proljeća svake godine iznenadi. Te kako uspijem zaboraviti za vrijeme zime. No zahvaljujući tom zaboravu, ovo iznenađenje je još veselije, još nabijenije, još zelenije.
Ja sam prilično zimogrozna, i za vrijeme zime me je teško dobiti van iz kuće, a da nije neki restoran ili knjižara ili plesna dvorana. Uživam gledati zimske pejzaže samo na fotkama na Fejsu i iz vozećeg auta bez zaustavljanja dok prolazimo kroz Gorski Kotar na putu prema Opatiji, prema suncu. Tako da sad, vozeći se na biciklu, hodajući po šumi, kao da mi se duša opet vraća u tijelo i širi se okružena prirodom koja budi sva moja čula. Zahvalna sam. Dirnuta. I krećem raditi planove i obećanja. Želim se tijekom toplih dana u godini napuniti suncem, napuniti pokretom, napuniti čišćim kisikom da izdržim ovaj put malo dulje i u zimu prije nego što krenem u hibernaciju. I znam dovoljno dobro da je jedini način da to ostvarim je da budem redovna, da budem uporna, da kad mi se ne ide samoj nađem društvo, da poštujem valove energije, da budem kreativna kad krenu izazovi, kad želim odustati da se prepustim.
Tako volim osjetiti ljubav mojeg tijela prema pokretu. Koliko je tijelu pokret prirodan, kada uđem u tu zonu istraživanja, osjećam se ponovo kao dijete i fora mi je čučati, fora su mi laktovi, fora mi je kad se zavrtim tako snažno da skoro padnem na guzicu. Trenutno snažno osjećam kako moje noge vole biti u pokretu i osjećam snagu u stopalima i želim istražiti njihove granice. Uživala sam nedavno na 1. modulu Trilogije u Zagrebu, na kojoj nam je tema bila, jednostavno, glasno i moćno: TIJELO. Nakon 16 godina podučavanja, vratiti se najosnovnijim pitanjima, najprizemljenijim vježbama – našoj jedinoj kući, našem gnijezdu napravljenom po našoj mjeri, našem magičnom autobusu koji nas može odvesti gdje još nismo bili – neprocjenjivo! Baš sam se napunila, povezala, i osjećam vlastito tijelo kao vjernog učitelja koji ima ogromno strpljenje sa mnom.
S ljubavlju, Silvija