“Kao što je Heisenberg rekao u svojem načelu neodređenosti, ne možete istovremeno izmjeriti brzinu i položaj čestice, jer su čestice uvijek u pokretu. Tako je i sa sepstvom. Sepstvo je ples, neprestano u pokretu.

U svojoj neodređenosti i fluidnosti sepstvo je potpuno fascinantno. Zamislite kako bi bilo dosadno kad se nikada ne bi mjenjali, kad biste bili zamzrnuti u vremenu, s istim herojima, frizurama, bolima u srcu.” 

GABRIELLE ROTH 

U ovom plesu ima mjesta za tebe, za mene, za njih, za nas i za one druge. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji trebaju više mjesta, za one koji ne mogu pronaći svoje mjesto, za one koji su uvijek na svojem mjestu i za one koji nikad nisu na jednom mjestu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se stalno iznova osjećaju kao početnici, za one koji se boje započeti i onda započnu, za one kojima je ovo nastavak nekog drugog početka i za one koji čekaju dan kada će njihov ples započeti. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se lagano i brzo povežu sa svojim tijelom, za one kojima treba vremena i podrške i za one kojima je to trenutno najveći mogući izazov. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji obožavaju muziku i predaju se svakom njezinom pozivu, za one koji su osjetljivi i izbirljivi po pitanju muzike i za one koji najviše vole plesati bez muzike, u tišini, uz muzičku podlogu svojeg daha i otkucaja srca.
U ovom plesu ima mjesta za one koji tu pronalaze svoj siguran prostor, za one koji ovdje pronalaze svoj rub i plešu po njemu, i za one koji se vole bacati u prostranstvo nepoznatog. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju da je problem u njima, za one koji se osjećaju da je problem u drugima, za one koji se osjećaju da je sve problem i za one koji se osjećaju da problema nema. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji žele nešto pronaći, za one koji žele nešto otpustiti, za one koji žele nešto otkriti i za one koji žele nešto zaboraviti. 
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je ok biti u centru pažnje, za one kojima je ok biti na rubu društva, za one kojima je ok biti u kutevima i za one koji vole biti u predvorjima. 
U ovom plesu ima mjesta za koji se osjećaju sigurnije s knjigama, za one koji se osjećaju sigurnije na društvenim mrežama, za one koji se osjećaju sigurnije na pozornici, za one koji se osjećaju sigurnije kod kuće i za one koji se osjećaju sigurnije kad su u pokretu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju lijepi kad plešu, za one koji se osjećaju nespretno kad plešu, za one koji se osjećaju kao da ih svi gledaju kad plešu, za one koji se osjećaju da su u svojem prirodnom elementu kad plešu i za one koji se osjećaju kao da su dio svemira kad plešu.
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je najbitnije imati to kvalitetno vrijeme provedeno sa samim sobom, za one kojima je bitna intimnost koja je moguća prilično brzo u plesu sa nepoznatom osobom, za one koji surfaju i lete na krilima grupe i osjećaju svoju plemensku pripadnost. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji gledaju na svijet kroz ružičaste naočale, za one koji vide rendgenskim vidom i nemaju iluzije, za one koji rađe zatvore oči i sanjaju, za one koji vide dio sebe u svemu što ih okružuje i za one kojima se zamračilo pred očima. 

A najviše mjesta u ovom plesu ima za promjene, za pomak s jednog mjesta na drugo, za promjenu perspektive, za promjenu uloga i mogućnost drugačijih iskustva. U samo dva sata na jednom classu/jednoj radionici toliko toga se može promijeniti. Možda ne naše početno stanje kao takvo, nego naša percepcija tog stanja i nas samih, naš odnos prema tom stanju i nama samima. 

Pozivam te da mi pošalješ jednu rečenicu koja počinje sa “U ovom plesu ima mjesta…..”

S ljubavlju, Silvija

Razmišljala sam jedan dan o tome što bih mogla učiniti da se suočim sa svojim strahom, skočiti s padobranom, otići u duboku tamnu pećinu, skočiti u ledeno hladnu vodu, i onda sam shvatila da imam toliko strahova koji izgledaju tako “obično”, tako svakodnevno, tako normalno da jednostavno mogu proći pored njih a da ih i ne uočim jer su mi upravo pred nosom. A ipak sam zbog njih prestravljena, zbog njih mi se tresu noge, zatvaraju usta i oči, trbuh se grči, znoje mi se dlanovi, zbog njih se osjećam manjom, zbog njih mi se uvlače prsa. Djeluju stvarno. 
Bojim se toga kako se ponekad krećem u krugovima i ne vidim izlaz. Bojim se gubljenja tla pod stopalima. Bojim se biti ovisna, bojim se svojih neprestanih potreba i toga koliko me moje tijelo treba. Bojim se da će me moji strahovi paralizirati i života u udobnom mrtvilu. 
Bojim se reći kako se osjećam prije no što me netko pita kako se osjećam. Bojim se čekanja da me netko pita kako se osjećam i da ću zaboraviti pitati samu sebe kako se osjećam. Strah me umrtvljenosti i ravnodušnosti koje moje srce može osjetiti. Bojim se toga koliko teška, tvrda i kritična znam biti prema sebi i kako se to prenosi na moje najmilije. Bojim se koliko uspješna mogu biti u svojim obrambenim stavovima onda kada zapravo trebam bliskost i kontakt.
Bojim se svoje cjelovitosti, napetosti između onoga što smatram svojim nedostacima i onoga što mi je u meni prihvatljivo. Bojim se da ću okončati nešto prije no što je gotovo. Bojim se da ću prenijeti bol. Bojim se napustiti samu sebe u svojoj boli. 
Bojim se pokazati svoju usamljenost jer je to star i težak teret. Bojim se da ću izgubiti nadu u svojoj tuzi. Bojim se da nikada neće biti dovoljno. Bojim se biti izgubljeni slučaj i izgubiti svoju nit. Bojim se toga koliko sam uvjerena da me se ne može voljeti. Bojim se da sam propustila ljepotu života, slatkoću ljubavi, igru svjetla, milost prirode, jednostavne dobre stvari. Bojim se da je sve ovo bilo uzalud. Bojim se da je prekasno. 
Svi mi ovi strahovi pokazuju kamo da usmjerim pažnju umjesto srama, gdje još uvijek učim umjesto da budem arogantna, u čemu da potražim pomoć umjesto da se izoliram, s čime da samo sjedim i dišem umjesto da to pokušavam popraviti ili promijeniti, s čime trebam plesati i onda plesati još malo umjesto da ponovo o tome razmišljam, kada da te držim za ruku, kada da budem prisutna, kada ostati umjesto da pobjegnem, kada trebam voljeti a ne osuđivati. 
Kad se suočimo s našim strahom, otkrivamo što uistinu štitimo i počinjemo se osjećati živima; kad izražavamo ljutnju, pokazujemo što branimo i upoznajemo svoje granice oko našeg najmekšeg dijela; kako se kad nešto otpustimo kroz našu tugu, približimo onome do čega nam je uistinu stalo i kako duboko volimo; kako dižemo veo s našeg vlastitog svjetla kad dijelimo svoju radost – i sve je to tako ranjivo i tako moćno. 
 
Potrebna je hrabrost da strahu poželimo dobrodošlicu. Rub ljutnje je mjesto gdje se nalazi oprost. Tako je oslobađajuće predati se kroz tugu. Riječ je o dijeljenju kad radost s nama dijeli svoje plesove. Potrebna je zajednica da bi osjećali da pripadamo. 

S ljubavlju
Silvija

Ovo je moja molitva za ovu novu 2020.godinu, koja se rodila iz intenzivnog, moćnog, čarobnog “PLEMENSKOG PLESA” na kojem smo plesali zajedno sa 145 plesača i plesačica iz stare u novu, od Tečnog pa sve do Duboke Tišine, od pojedinca do plemena, iz straha u hrabrosti, iz odvojenosti u povezanost. Posebno hvala svima koji su to učinili mogućim. 

Da slijedim svoju sudbinu u fluidnosti Tečnoga.
Da govorim iz srca u jasnoći Stakata.
Da omekšam oko boli u dubinama Kaosa.
Da podijelim svoje svjetlo u lakoći Lirskoga.
Da nađem odmor i mir u tišini Duboke Tišine.

S ljubavlju, 
Silvija