Studeni 2024

“Kao što je Heisenberg rekao u svojem načelu neodređenosti, ne možete istovremeno izmjeriti brzinu i položaj čestice, jer su čestice uvijek u pokretu. Tako je i sa sepstvom. Sepstvo je ples, neprestano u pokretu.

U svojoj neodređenosti i fluidnosti sepstvo je potpuno fascinantno. Zamislite kako bi bilo dosadno kad se nikada ne bi mjenjali, kad biste bili zamzrnuti u vremenu, s istim herojima, frizurama, bolima u srcu.” 

GABRIELLE ROTH 

U ovom plesu ima mjesta za tebe, za mene, za njih, za nas i za one druge. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji trebaju više mjesta, za one koji ne mogu pronaći svoje mjesto, za one koji su uvijek na svojem mjestu i za one koji nikad nisu na jednom mjestu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se stalno iznova osjećaju kao početnici, za one koji se boje započeti i onda započnu, za one kojima je ovo nastavak nekog drugog početka i za one koji čekaju dan kada će njihov ples započeti. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se lagano i brzo povežu sa svojim tijelom, za one kojima treba vremena i podrške i za one kojima je to trenutno najveći mogući izazov. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji obožavaju muziku i predaju se svakom njezinom pozivu, za one koji su osjetljivi i izbirljivi po pitanju muzike i za one koji najviše vole plesati bez muzike, u tišini, uz muzičku podlogu svojeg daha i otkucaja srca.
U ovom plesu ima mjesta za one koji tu pronalaze svoj siguran prostor, za one koji ovdje pronalaze svoj rub i plešu po njemu, i za one koji se vole bacati u prostranstvo nepoznatog. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju da je problem u njima, za one koji se osjećaju da je problem u drugima, za one koji se osjećaju da je sve problem i za one koji se osjećaju da problema nema. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji žele nešto pronaći, za one koji žele nešto otpustiti, za one koji žele nešto otkriti i za one koji žele nešto zaboraviti. 
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je ok biti u centru pažnje, za one kojima je ok biti na rubu društva, za one kojima je ok biti u kutevima i za one koji vole biti u predvorjima. 
U ovom plesu ima mjesta za koji se osjećaju sigurnije s knjigama, za one koji se osjećaju sigurnije na društvenim mrežama, za one koji se osjećaju sigurnije na pozornici, za one koji se osjećaju sigurnije kod kuće i za one koji se osjećaju sigurnije kad su u pokretu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju lijepi kad plešu, za one koji se osjećaju nespretno kad plešu, za one koji se osjećaju kao da ih svi gledaju kad plešu, za one koji se osjećaju da su u svojem prirodnom elementu kad plešu i za one koji se osjećaju kao da su dio svemira kad plešu.
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je najbitnije imati to kvalitetno vrijeme provedeno sa samim sobom, za one kojima je bitna intimnost koja je moguća prilično brzo u plesu sa nepoznatom osobom, za one koji surfaju i lete na krilima grupe i osjećaju svoju plemensku pripadnost. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji gledaju na svijet kroz ružičaste naočale, za one koji vide rendgenskim vidom i nemaju iluzije, za one koji rađe zatvore oči i sanjaju, za one koji vide dio sebe u svemu što ih okružuje i za one kojima se zamračilo pred očima. 

A najviše mjesta u ovom plesu ima za promjene, za pomak s jednog mjesta na drugo, za promjenu perspektive, za promjenu uloga i mogućnost drugačijih iskustva. U samo dva sata na jednom classu/jednoj radionici toliko toga se može promijeniti. Možda ne naše početno stanje kao takvo, nego naša percepcija tog stanja i nas samih, naš odnos prema tom stanju i nama samima. 

Pozivam te da mi pošalješ jednu rečenicu koja počinje sa “U ovom plesu ima mjesta…..”

S ljubavlju, Silvija

Travanj 2021

“Na početku mojih radionica obično u prostoru visi težina. Kao da svatko stoji s velikim kamenjem u džepovima. Kao da ih pritišću sjećanja, razočaranja, gubici, stresovi, strahovi, uvjerenja – dodatni tereti koje ne moraju nositi. Ali to još ne znaju. Nakon nekoliko sati plesanja prostorija izgleda drugačije. Ima više mjesta i tijela su lakša. Ne radi se o tome da su iznojili kilograme, iako se i to događa. Izgubili su psihološki teret. Tamo gdje je jednom energija njihovih tijela bila gusta i statična, sad je protočna i svijetla, tečna i svjetlucava.” GABRIELLE ROTH

 

Moje osobno putovanje u radu sa emocijama kao i u mojem držanju prostora za druge za isto putovanje, je bazirano na osnovnom učenju Vala 5Ritmova. 
Razina Srca kao jedna od mapa prakse 5Ritmova mi je pružila duboko razumijevanje o međusobnoj povezanosti tijela i srca, pokreta i daha. 
 
Za mene je upravo to mjesto gdje može doći do iscjeljivanja.
 
Toliko puta sam čula od drugih (a ti drugi nisu bili samo Beatlesi), ma čak i od same sebe savjete tipa: “Ma samo pusti neka bude” ili ti na engleskom “let it be.” Kao da je to čas posla. Kao da je jako mala udaljenost izmađu ovog mjesta neugode gdje sam sada i tog čuvenog mjesta dubokog mira. 
 
Za mene je to putovanje. Još jedan Val. I ponekad jedna faza traži više vremena i truda nego druge, sve ovisi o situaciji. 
Također sam shvatila da ako se i inače mučim sa Tečnim ritmom da ću se vjerojatno mučiti i sa onim dijelom putovanja koje ja Gabrielle podučavala kao “pusti unutra.” Ili ako je ritam Kaosa vrijeme kada mi je jako bitno što svi drugi rade u dvorani oko mene, vjerojatno ću trebati više prakse sa “otpuštanjem” ili “pusti neka ode.”
 
Gabrielle je zvala ovu mapu “L- mapa”. Svaki od ovih 5 koraka nije sam po sebi dovoljan kao takav, i međusobno se nadovezuju i nadograđuju. Ne mogu u svakoj situaciji koristiti “pusti neka ode” kao što i “let it be” nije baš uvijek odgovor za sve. 
  
LET IT IN
 
Fokusiram svoje disanje na udah. Otvaram svoje tijelo da primi pokret kojeg hrani taj udah. Otvaram svoja čula da doživim ovaj trenutak života. Tečem sa ovim senzacijama, emocijama, vibracijama unutar sebe. Puštam ih da kruže jedni oko drugih. 
Ono što vidim, ono što čujem, ono što okusim i omirisim, ono što osjetim dodirom – sve je to ovdje za mene, samo za “moje oči”, samo za moju pažnju. 
I nakon što sam ja prikupila sve informacije koje su mi potrebne, moje osobno iskustvo želi biti iskomunicirano, želi uspostaviti kontakt sa drugima izvan mojeg unutarnjeg kruga. 
Što god pustim unutra, što god da pleše u meni, što god nosim u sebi- želi izaći u ovom ili onom obliku, želi pokazati se u ovom ili onom svjetlu. 
 
 
 
LET IT OUT
 
Što stvarno može izaći iz mene i kroz mene, ako nikoga i ništa ne pustim blizu k sebi, u svoje srce? Da li su moja obećanja prazna? Kako da se jasno izrazim, kako da artikuliram svoje srce? Kako mogu regulirati ono što izlazi iz mene sa obzirom na to tko je ispred mene? Koju poruku želim prenijeti? Gdje je za mene siguran prostor gdje mogu sve pustiti van, ispljunuti, isprazniti pritisak vriskom? Ponekad jedini način na koji mogu donijeti odluku je da sve opcije stavim na stol, okrenem sve karte. Puno sam radila na tome da skratim vremensku razliku između trenutka kad mi netko stane na žulj i trenutka kad kažem “joj!”.   
 
LET IT GO
 
Kada me nešto boli, mogu ja to isplakati, isplesati, istresti, javno objaviti koliko god želim, no ako se stvarno želim osloboditi te boli, trebam je pustiti. 
Ima jedan dio mene koji se primi problema kao pit bull, i grizem ga sa svih strana, pokušam i ovo i ono, nazovem jednu osobu, pišem drugoj, Googlam nešto treće, zovem upomoć, molim se, i guram to do same granice –onog mjesta gdje nema druge nego prepustiti sebe i taj problem. 
Doslovno ubijem boga u tom problemu, i onda kao da ga reanimiram sve dok ne skužim da sam stvarno napravila sve što sam mogla, sve što je u mojoj moći, i da je vrijeme da se prestanem držati i da umjesto da dignem ruke, da ih otvorim prema nebu a pustim glavu da umorna padne na moje grudi. 
 
LET GO OF LETTING GO
 
Osjećam kao da nije nikada dovoljno posla na otpuštanju. Uvijek dođe neko novo sranje, doslovno na dnevnoj bazi. Tako da je za mene stvarno bitna medicina prepoznati trenutak kad je vrijeme pustiti i samo otpuštanje. To je kao kad brišem prašinu i dok to radim vidim kako nova prašina pada na to mjesto koje čistim. To je kao da me to fanatično ponavljanje čina otpuštanja drži još uvijek jednom nogom u prošlosti, i ako stvarno želim biti sada i ovdje, trebam pustiti i otpuštanje.
Vrijeme za pauzu. Vrijeme za ohladiti se. Vrijeme za pomalo. Vrijeme za kolač. Vrijeme za opuštanje. Vrijeme za proslaviti sve ono što jedam očistila do sad. Vrijeme za primjetiti mekoću koja dođe sa olakšanjem. Vrijeme za osjetiti lakoću koja dođe nakon istovara. 
 
 
 
LET IT BE
 
I onda evo me, tu sam. Čini se kao neka čarolija. A ta čarolija je zapravo jedno cijelo putovanje. Putovanje puno šmrklji, znoja, suza i trenutaka kad sam htjela odustati. Sve to pomiješano sa malo kolača. Da ok, ponekad i previše kolača. 
Nasmijem se kad dođem u ovo slatko mjesto mira, skužim da je uvijek bilo tu u meni, a ne neki vanjski nedostižni cilj. Da to nije mjesto na kraju duge. To je više kao plavo beskrajno nebo koje je uvijek tu, iza oblaka, gromova i munja, iza sunca i zvijezdi.  To je ono mjesto gdje mi sve ponovo ima smisla zahvaljujući mudrosti koja je nastala iz svih onih pređenih koraka, a pogotovo onih koraka kad mi ništa nije imalo smisla. To je ono mjesto o kojem su mi drugi mudro zborili a u isto vrijeme me totalno nervirali jer mi se tad činilo nedodirljivim. I sad sam ovdje, i mogu dublje udahnuti, i mogu više toga pustiti izdahom. Mogu čak i pronaći svoj sretan završetak.
 
 
PS 
Makar sam u ovom tekstu više koristila riječ kolač nego riječ ples, ipak se u ovom tekstu radi o plesu
 
 
 

Ožujak 2021

“Umjetnost je svuda oko nas i mi smo svi umjetnici. Ne morate biti Picasso, no u vama postoji sila koja vas vuče prema stvaralaštvu. Duh magičnosti i stvaralaštva koji unosite u sve što radite, potiče ono što nazivam “svakodnevnom umjetnošću”. Život je pun sirovog materijala – bez obzira na to radite li u susjednoj pekari ili u uredu korporacije, razina svjesnoti, pažnje i poticaja koju unosite u svoj posao može se transformirati u umjetnost.” GABRIELLE ROTH

 

Ne bi rekla da su moji roditelji bili kreativni, ali su se družili sa puno kreativnih ljudi. U vrijeme kad je moja mama studirala klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, muzičari su se družili sa glumcima i redateljima koji su se družili sa slikarima i fotografima koji su se družili sa piscima i pjesnicima. Od rane dobi sam mogla osjetiti razliku između umjetnika i onih koji su izabrali siguran život. Moja mama je obožavala otkrivati i podržavati talente, i bilo mi je teško što mi sviranje klavira baš nije išlo. Voljela sam crtati i slikati i ona me je potpuno podržavala u mojoj kreativnosti, veselile su je moje slike pa su čak jednom organizirali prodajnu izložbu u našem stanu kad sam imala 5 godina. Nikada to neću zaboraviti. Kako sam se osjećala kao klinka dok odrasli kupuju moje slike. Naravno cijena je bila oko sadašnjih 5 do 10 kuna. Kada je krenula škola i nakon što mi je na likovnom učiteljica rekla da trava ne može biti ljubičasta, ne čudi me da sam prestala. Danas kad krenem crtati, još uvijek sam na toj razini djeteta, moje slike nisu nikad “odrasle”, zastale su u razvoju.
Imala sam sreću da su mi obadva roditelja obožavali muziku. Tek sam kasnije shvatila da je klasična muzika za muziku ono što je latinski jezik za jezike. Osnova. Otvara i educira uho i razvija onaj dio mozga koji vidi pokrete i boje kad čuje muziku. To me je na neki način spasilo kad sam krenula raditi kao učiteljica 5Ritmova i počela buditi svetog DJ-a u meni. Ne postoji vrsta muzike koji nisam spremna pustiti kako bi stvorila neko specifično kretanje ili emociju.  Muzika me dirala ravno u moje nevino srce i oduvijek mi je bila vjerna pratnja. Postojala je pjesma za zaljubljivanja i pjesma za slomljeno srce. Mogla sam pronaći pjesmu za svaki osjećaj u svojem srcu. 
Kada bi gledala plesače na pozornici i umjetničko klizanje, bila sam dirnuta do suza. To je za mene bila čista čarolija, bili su u isto vrijeme tako tjelesni a opet tako božanski i božanstveni.
I probala sam. Probala sam balet, probala sam afrički ples, provala sam suvremeni ples i mučila sam se prateći zadane korake i koreografiju. Osjećala sam se totalno suprotno od onoga kako sam se osjećala kad bi sama plesala kod kuće uz gramofon ili u noćnom klubu čim bi se otvorio i prije nego što su ljudi počeli dolaziti. A onda sam pronašla 5Ritmova, ili su oni pronašli mene! 
Pronašla sam mjesto u kojem sam se konačno osjećala kreativno. Moje tijelo je stvaralo jedinstvenu koreografiju koja se nije mogla ponoviti. Stvarala sam ples u hodu. Ili kako bi Gabrielle rekla “sustvarala sa velikom misterijom”. 
Osjećala sam se talentiranom makar to uopće nije bilo potrebno biti. Osjećala sam se unikatnom usred grupe ljudi jednako jedinstvenih i različitih. Odjednom sam čak i pronašla svoju disciplinu! Sjećam se kako bi učitelji u školi rekli za mene da sam “pametna ali lijena”. Sada sam bila slobodna i sretna. 
Počela sam iscjelivati rane kojih nisam ni bila svjesna koliko sam otupila. Upoznavati ljude kojih bi se prije bojala upoznati ili ljude za koje bi mislila da nemamo ništa zajedničkog. Proputovala sam ne samo mnoge gradove i zemlje ovog svijeta, nego i mnoge planine i doline svoje psihe. 
Naučila sam da mogu biti kreativna u svemu što radim. Kreativna kako se krećem. Kreativna kako govorim i pišem. Kreativna sa svojom patnjom. Kreativna sa svojom dosadom. Kreativna sa svojom sjenkom. Kreativna u načinu kako se odnosim sa drugima iz srca. Kreativna sa svojom pažnjom i prisutnošću. Kreativna sa svojim životom. 
Za mene je takva čast i takav dar držati prostor drugima i podržavati kroz ples našu ljudsku kreativnost. 

Imam potrebu ovom prilikom viknuti “HVALA!” svima online plesačima koji su mi se pridružili u svetoj Zoom sobi jednom ili više puta (neki skoro svaki utorak) u zadnjih 12 mjeseci. 
VI ste mi promijenili neka utabana vjerovanja, napunili baterije mojeg srca, dali mi razlog da barem presvučem gornji dio pidžame, inspirirali me da naučim neke nove načine kako da podučavam, osnažili moju disciplinu i ulili mi nadu koja mi treba više za sadašnjost nego za budućnost.  

S ljubavlju, Silvija

Veljača 2020

Razmišljala sam jedan dan o tome što bih mogla učiniti da se suočim sa svojim strahom, skočiti s padobranom, otići u duboku tamnu pećinu, skočiti u ledeno hladnu vodu, i onda sam shvatila da imam toliko strahova koji izgledaju tako “obično”, tako svakodnevno, tako normalno da jednostavno mogu proći pored njih a da ih i ne uočim jer su mi upravo pred nosom. A ipak sam zbog njih prestravljena, zbog njih mi se tresu noge, zatvaraju usta i oči, trbuh se grči, znoje mi se dlanovi, zbog njih se osjećam manjom, zbog njih mi se uvlače prsa. Djeluju stvarno. 
Bojim se toga kako se ponekad krećem u krugovima i ne vidim izlaz. Bojim se gubljenja tla pod stopalima. Bojim se biti ovisna, bojim se svojih neprestanih potreba i toga koliko me moje tijelo treba. Bojim se da će me moji strahovi paralizirati i života u udobnom mrtvilu. 
Bojim se reći kako se osjećam prije no što me netko pita kako se osjećam. Bojim se čekanja da me netko pita kako se osjećam i da ću zaboraviti pitati samu sebe kako se osjećam. Strah me umrtvljenosti i ravnodušnosti koje moje srce može osjetiti. Bojim se toga koliko teška, tvrda i kritična znam biti prema sebi i kako se to prenosi na moje najmilije. Bojim se koliko uspješna mogu biti u svojim obrambenim stavovima onda kada zapravo trebam bliskost i kontakt.
Bojim se svoje cjelovitosti, napetosti između onoga što smatram svojim nedostacima i onoga što mi je u meni prihvatljivo. Bojim se da ću okončati nešto prije no što je gotovo. Bojim se da ću prenijeti bol. Bojim se napustiti samu sebe u svojoj boli. 
Bojim se pokazati svoju usamljenost jer je to star i težak teret. Bojim se da ću izgubiti nadu u svojoj tuzi. Bojim se da nikada neće biti dovoljno. Bojim se biti izgubljeni slučaj i izgubiti svoju nit. Bojim se toga koliko sam uvjerena da me se ne može voljeti. Bojim se da sam propustila ljepotu života, slatkoću ljubavi, igru svjetla, milost prirode, jednostavne dobre stvari. Bojim se da je sve ovo bilo uzalud. Bojim se da je prekasno. 
Svi mi ovi strahovi pokazuju kamo da usmjerim pažnju umjesto srama, gdje još uvijek učim umjesto da budem arogantna, u čemu da potražim pomoć umjesto da se izoliram, s čime da samo sjedim i dišem umjesto da to pokušavam popraviti ili promijeniti, s čime trebam plesati i onda plesati još malo umjesto da ponovo o tome razmišljam, kada da te držim za ruku, kada da budem prisutna, kada ostati umjesto da pobjegnem, kada trebam voljeti a ne osuđivati. 
Kad se suočimo s našim strahom, otkrivamo što uistinu štitimo i počinjemo se osjećati živima; kad izražavamo ljutnju, pokazujemo što branimo i upoznajemo svoje granice oko našeg najmekšeg dijela; kako se kad nešto otpustimo kroz našu tugu, približimo onome do čega nam je uistinu stalo i kako duboko volimo; kako dižemo veo s našeg vlastitog svjetla kad dijelimo svoju radost – i sve je to tako ranjivo i tako moćno. 
 
Potrebna je hrabrost da strahu poželimo dobrodošlicu. Rub ljutnje je mjesto gdje se nalazi oprost. Tako je oslobađajuće predati se kroz tugu. Riječ je o dijeljenju kad radost s nama dijeli svoje plesove. Potrebna je zajednica da bi osjećali da pripadamo. 

S ljubavlju
Silvija

Siječanj 2020

Ovo je moja molitva za ovu novu 2020.godinu, koja se rodila iz intenzivnog, moćnog, čarobnog “PLEMENSKOG PLESA” na kojem smo plesali zajedno sa 145 plesača i plesačica iz stare u novu, od Tečnog pa sve do Duboke Tišine, od pojedinca do plemena, iz straha u hrabrosti, iz odvojenosti u povezanost. Posebno hvala svima koji su to učinili mogućim. 

Da slijedim svoju sudbinu u fluidnosti Tečnoga.
Da govorim iz srca u jasnoći Stakata.
Da omekšam oko boli u dubinama Kaosa.
Da podijelim svoje svjetlo u lakoći Lirskoga.
Da nađem odmor i mir u tišini Duboke Tišine.


S ljubavlju, 
Silvija