Ne bi rekla da su moji roditelji bili kreativni, ali su se družili sa puno kreativnih ljudi. U vrijeme kad je moja mama studirala klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, muzičari su se družili sa glumcima i redateljima koji su se družili sa slikarima i fotografima koji su se družili sa piscima i pjesnicima. Od rane dobi sam mogla osjetiti razliku između umjetnika i onih koji su izabrali siguran život. Moja mama je obožavala otkrivati i podržavati talente, i bilo mi je teško što mi sviranje klavira baš nije išlo. Voljela sam crtati i slikati i ona me je potpuno podržavala u mojoj kreativnosti, veselile su je moje slike pa su čak jednom organizirali prodajnu izložbu u našem stanu kad sam imala 5 godina. Nikada to neću zaboraviti. Kako sam se osjećala kao klinka dok odrasli kupuju moje slike. Naravno cijena je bila oko sadašnjih 5 do 10 kuna. Kada je krenula škola i nakon što mi je na likovnom učiteljica rekla da trava ne može biti ljubičasta, ne čudi me da sam prestala. Danas kad krenem crtati, još uvijek sam na toj razini djeteta, moje slike nisu nikad “odrasle”, zastale su u razvoju. Imala sam sreću da su mi obadva roditelja obožavali muziku. Tek sam kasnije shvatila da je klasična muzika za muziku ono što je latinski jezik za jezike. Osnova. Otvara i educira uho i razvija onaj dio mozga koji vidi pokrete i boje kad čuje muziku. To me je na neki način spasilo kad sam krenula raditi kao učiteljica 5Ritmova i počela buditi svetog DJ-a u meni. Ne postoji vrsta muzike koji nisam spremna pustiti kako bi stvorila neko specifično kretanje ili emociju. Muzika me dirala ravno u moje nevino srce i oduvijek mi je bila vjerna pratnja. Postojala je pjesma za zaljubljivanja i pjesma za slomljeno srce. Mogla sam pronaći pjesmu za svaki osjećaj u svojem srcu. Kada bi gledala plesače na pozornici i umjetničko klizanje, bila sam dirnuta do suza. To je za mene bila čista čarolija, bili su u isto vrijeme tako tjelesni a opet tako božanski i božanstveni. I probala sam. Probala sam balet, probala sam afrički ples, provala sam suvremeni ples i mučila sam se prateći zadane korake i koreografiju. Osjećala sam se totalno suprotno od onoga kako sam se osjećala kad bi sama plesala kod kuće uz gramofon ili u noćnom klubu čim bi se otvorio i prije nego što su ljudi počeli dolaziti. A onda sam pronašla 5Ritmova, ili su oni pronašli mene! Pronašla sam mjesto u kojem sam se konačno osjećala kreativno. Moje tijelo je stvaralo jedinstvenu koreografiju koja se nije mogla ponoviti. Stvarala sam ples u hodu. Ili kako bi Gabrielle rekla “sustvarala sa velikom misterijom”. Osjećala sam se talentiranom makar to uopće nije bilo potrebno biti. Osjećala sam se unikatnom usred grupe ljudi jednako jedinstvenih i različitih. Odjednom sam čak i pronašla svoju disciplinu! Sjećam se kako bi učitelji u školi rekli za mene da sam “pametna ali lijena”. Sada sam bila slobodna i sretna. Počela sam iscjelivati rane kojih nisam ni bila svjesna koliko sam otupila. Upoznavati ljude kojih bi se prije bojala upoznati ili ljude za koje bi mislila da nemamo ništa zajedničkog. Proputovala sam ne samo mnoge gradove i zemlje ovog svijeta, nego i mnoge planine i doline svoje psihe. Naučila sam da mogu biti kreativna u svemu što radim. Kreativna kako se krećem. Kreativna kako govorim i pišem. Kreativna sa svojom patnjom. Kreativna sa svojom dosadom. Kreativna sa svojom sjenkom. Kreativna u načinu kako se odnosim sa drugima iz srca. Kreativna sa svojom pažnjom i prisutnošću. Kreativna sa svojim životom. Za mene je takva čast i takav dar držati prostor drugima i podržavati kroz ples našu ljudsku kreativnost.
Imam potrebu ovom prilikom viknuti “HVALA!” svima online plesačima koji su mi se pridružili u svetoj Zoom sobi jednom ili više puta (neki skoro svaki utorak) u zadnjih 12 mjeseci. VI ste mi promijenili neka utabana vjerovanja, napunili baterije mojeg srca, dali mi razlog da barem presvučem gornji dio pidžame, inspirirali me da naučim neke nove načine kako da podučavam, osnažili moju disciplinu i ulili mi nadu koja mi treba više za sadašnjost nego za budućnost.
S ljubavlju, Silvija |