| Mnogi mi ljudi znaju prići nakon radionice kako bi mi zahvalili što sam držala prostor i dala im toliko dozvole. To me zaintrigiralo i potaknulo da otkrijem zašto je dozvola toliko važna i iscjeljujuća te nam pomaže pogotovo kad nešto novo učimo. Jedan dio mene se osjeća kao da njime upravljaju neka kruta uvjerenja o onome što moram ili bih trebala učiniti kao i o onome što ne mogu ili ne bih trebala napraviti. „Moram uvijek biti jaka“ i „trebala bih se brinuti za druge“ ili „ne smijem se raspastii“ i „žena ne bi trebala napraviti prvi korak“. Ta su uvjerenja u nekoj sprezi s mojim strahovima i žele zadržati status quo. Otkrila sam da ovim dijelovima mene treba dozvola i ako je nisam u stanju dati sama sebi onda je tražim od nekoga izvana. Dozvola ima moć ponuditi mi izbor i mogućnosti tamo gdje se osjećam ograničeno. Dozvola pobija te krute zapovijedi i zabrane. Dozvola stvara prostor u kojem se osjećam prihvaćenom onakva kakva jesam. Dozvola me pokreće i ohrabruje da proširim sebe i svoj život. Jako volim tu temu uvesti u praksu pokreta, jer često osjetim kao da sam zapela u svom toku i osjećam tad da bih se trebala kretati na određeni način ili da se ne mogu kretati na neki način. Moja protočnost dosegne tu granicu koja je vjerojatno došla odnekud izvana ali sada živi duboko u meni i zapravo me čak i fizički zaustavlja, ograničava moju slobodu pokreta. U tom smislu, Tečni ritam mi je posebno iscjeljujući. Osjećam kao da mi Tečni ritam šapuće „možeš ti to“, „u redu je kretati se ovako“. Osjećam kao da je Tečni ritam dovoljno čvrst i fluidan i može me držati sa svim mojim blokadama, ograničenjima, sa svime onime što se zamrznulo. U njemu ima dovoljno prostora da budem kakva jesam, a to prima u svoj nježan i topao zagrljaj one dijelove mene koji su u biti organski fluidni, živi i slobodni kao i one dijelove mene koji i dalje vjeruju tim starim uvjerenjima koja su mi u djetinjstvu možda bila bitna za preživljavanje. Dok dajem dozvolu svom umu, srcu i tijelu, osjećam kako se moja hrabrost budi i staje pokraj mene, kuk do kuka, ruka u ruci i odjednom se moja kralježnica uspravlja, moja stopala ukorjenjuju, moj prsni koš udara u ritmu, oči mi se otvaraju, spremna sam za pokret, za rast, spremna sam živjeti život za koji sam rođena. Nebrojeno puta osjetila sam da nešto nije dobilo dozvolu, nije dopušteno, nije prihvaćeno i tada bih potražila nekoga da mi kaže da nisam luda jer se tako osjećam, da ima smisla što se tako osjećam. Praksa razie Ritam srca uči me kako biti autoritet za svoje srce te kako, kad mi emocija dođe, imam autoritet i moć dati si dozvolu da se tako osjećam. Imam dozvolu kretati se onako kako se osjećam, imam dozvolu izraziti kako se osjećam i imam svu potrebnu dozvolu to otpustiti. Tada dozvola i hrabrost postaju tim okružen kontinuiranim, snažnim poljem Tečnog ritma i – hej – sve postaje moguće. Osjećam kako se nemam potrebu ispričavati za ono što jesam i nemam potrebu objašnjavati zašto se tako osjećam. Otkrivam kako me unutarnja snaga podupire da se uspravim u vlastitoj istini i plešem svoju ljepotu. I kako se susrećem s drugima, ta dozvola postaje inspirativna i velikodušna vibracija koja se nezaustavljivo širi. Jedva čekam da se susretnemo u tom polju koje stvaramo zajedno. S ljubavlju, Silvija |
