Večeras želim pisati o strahu. O strahu koji je upravo ovdje, toliku većinu vremena. Možda čak i cijelo vrijeme. Nadam se, ustvari, jer u svojoj suštinskoj snazi on je moj najbolji saveznik, onaj jedan prijatelj koji će mi držati oči otvorenima i podsjećati me na instinktivni dio mene. Nedavno sam bila na koncertu i bili smo među prvima koji su tamo stigli. Kako su nam se drugi pridruživali, primjetila sam da smo svi pronašli svoje mjesto blizu zidova i ostavili čitavo područje ispred pozornice praznim. Bilo je zastrašujuće ići tamo, a zidovi iza naših leđa davali su nam podršku, nešto sigurno na što se možemo osloniti. Kad je koncert počeo, energija se malo promijenila, kao da su nas glazbenici na pozornici, dovoljno hrabri da stanu ispred i podijele svoj dar, pozvali da dodjemo bliže. Ovo je nešto što često primjećujem na plesnom podiju. Kako nas, na početku sata, strah drži uza zidove, u dijelovima dvorane koji su bliže vratima, tamo gdje je manje svjetla i svakako dalje od učiteljevog stola. A onda, jedan po jedan, počinjemo sa svojim tokom, pronalazimo svoja stopala, puštamo ih da nađu svoju hrabrost i uđu u prazan prostor te polako, korak po korak, po tvoj korak, po moj korak, većina plesača se kreće. Gdjegod zakoraknemo u dvorani s našim budnim utjelovljenjem, tamo je naš siguran prostor. Možemo pronaći korjenje slobode u svojim stopalima koja prate jedna druge.
 
Večeras želim pisati o ljutnji. Mislila sam da je ljutnja ona nepredvidljiva energija bez srca koja lomi granice, kažnjava i bjesni.  O, da, tu je bilo i to neprestano prigovaranje i verbalno omalovažavanje i grube riječi i hladan rat. I da, saznala sam za nju iz prvog reda, kad je bila usmjerena na mene.  Tako sam je dobro naučila putem oponašanja da sam počela vjerovati da je to ono što ja jesam. Vjerovati da je to ljutnja. Ne iznenađuje da se osjećam krivom i posramljenom zbog tog ratnika istine koji živi u meni, tog detektora laži i sranja koji me nikad ne iznevjeri, te mame mačke koja je spremna zaštiti i obraniti ne samo svoju djecu nego i svu nevinost. Trebalo mi je puno vremena, puno ljutih plesova u kojima sam ponovo definirala i usklađivala ovu energiju ljutnje kako bi našla njenu čistu mudrost u “da” i “ne” iz srca. Taj dio mene koji osjeća da može proći kroz zid i pomaknuti bilo koju planinu, dio mene koji osjeća da mogu dobiti ono što mi treba, a ne ono što želim, dio mene koji osjeća strast da bude stvaran i živ.
 
Večeras želim pisati o tuzi. Ponekad vidim dijelove nas koji izbjegavaju žalost drugih ljudi kao da je ona zarazna, a na neki način i jest. To je poput plivanja u istoj vodi, a mi se tako trudimo hodati po vodi, radije nego da joj se predamo. da se predamo valovima njene energije koja čisti, otpušta i oslobađa. Ponekad osjećam kao da je moja tuga rijeka koja samo želi ići kući oceanu iz kojeg je došla, gdje pripada, a ja se trebam prestati držati za nju kao da je samo moja, kao da ću bez nje biti izgubljena.  Ponekad trebam biti šaptačica tuge, jer moja tuga više stoji ma sjedi nego teče, u nekim dijelovima srca i tijela osjećam da je kalcificirana. Onda joj šapnem, a ona kaže: “Ali ne znam zašto se tako osjećam, ne znam koliko duboko ovo ide, ne znam koliko ću dugo plakati”. Nastavljam šaptati i davati joj prostora i ljuljuškati se, dozvoljavati da neobični zvuci izlaze iz mojih usta, iz mog srca, iz moje duše. Dozvoljavam si da žalujem i za stvarima koje nikad nisam uopće ni imala, a ne samo za onima koje sam izgubila.
 
Večeras želim pisati o radosti. Postoji taj dio mene koji ide za srećom i želi se zabaviti, želi biti pozvan na školski ples, želi biti izabran među svim ostalim cvijećem. I čeka i postaje lijen i stvarno jadan jer propušta svu životnu radost. Ovaj dio mene voli misliti da su svi drugi sretni osim mene, a ako oni nisu krivi što ja nisam sretna, onda mora da sam ja kriva. Ili je krivo vrijeme ili  nogomet ili vlada. Sve više spoznajem da je ovo jedan od razloga zašto tako volim ples, jer je za mene on oduvijek tako jednostavan i dostupan prolaz u čistu radost. Onu vrstu radosti koju je teško opisati i staviti u kućicu, čak je i imenovati. Ona jako dobro mijenja oblik. Ona je uvijek tu negdje. Nema uvijek osmijeh na licu. Ne poskakuje niti skače uvijek uokolo. Nije uvijek u žarkim bojama. Ponekad je potput striptiza u kojem skidam sve ono što nisam kako bih pronašla radost koju sam došla podijeliti s tobom.
 
Večeras želim govoriti o suosjećanju. O onom suosjećanju s kojm smo rođeni. Onom koje proizlazi jednostavno iz toga da vidimo jedni druge. Onoga koje zaobilazi razmišljanje i ide izravno u akciju, a puno puta akcija znači ne učiniti ništa, samo dozvoliti da to bude. Da dišemo. Suosjećanje koje dolazi iz  dobrog poznavanja vlastitog srca i življenja iz njega, opet i ponovo. Suosjećanje koje se događa kada se svi krećemo i dišemo kao jedno, bez obzira kakav je pokret. Bez obzira tko smo to “mi”. 
S ljubavlju, Silvija

U Tečnom se krećem sa stopalima prateći prazan prostor, prateći vlastitu brzinu, prateći vlastitu sudbinu na putu do ekstaze. 
U Tečnom odmaram tijelo na zemlji, volim sebe cijelu. 
 
U Stakatu se krećem  s kukovima povezanima sa srcem i pretvaram svoju patnju u umjetnost.  Činim ono što kažem i predajem se plesu koji me vodi u trans. 
U Stakatu odmaram srce u ritmu, umorno od bivanja na stražnjem sjedalu. 
 
U Kaosu se krećem s glavom i sve je u neredu, prepuštam se radovima u tijeku. Otpuštam stres želje da impresioniram i na koljenima molim za olakšanje. 
U Kaosu odmaram um u sadašnjem trenutku i konačno je sve bez komentara. 
 
U Lirskom se krećem s rukama i promatram kako mi se duša širi. Ključ je potpuna fascinacija i nestajanje u vibraciji života. 
U Lirskom odmaram dušu u međuprostorima i u zelenilu prirode. 
 
U Dubokoj tišini krećem se s dahom, jer to je pitanje života i smrti. Vježbam mišiće svjesnosti i predajem čitavo tijelo beskonačnosti vremena. 
U Dubokoj tišini odmaram svoj duh na mjesečini, prisjećajući se da je ples pravo dano mi rođenjem.

S ljubavlju, Silvija

Tišina treba praznog prostora
Tišina treba puninu predavanja
Tišina se skriva u dubinama
Tišina pleše na samom vrhu
Tišina traži sve ili ništa a može i obadvoje
Tišina ima zvuk otkucaja srca
Tišina se hvata udasima
Tišina se rasteže izdasima
Kad tijelo ispriča sve ono što i samoj sebi skrivam – tišina.
Kad srce otpusti sram što jesam i krivnju što nisam – tišina.
Kad um iznoji sve opcije izbjegavanja ovog trenutka – tišina.
Kad duša pronađe drugu dušu s kojom se osjeća kao da je doma – tišina.
Kad dah ima potpuno povjerenje i slobodu kretanja – tišina.
Bojim se nestajanja u tišini.
Gladna sam napajanja u tišini.
Veselim se spajanju u tišini.
Zahvalna sam na mirovanju u tišini.

S ljubavlju, Silvija
 

Za mene nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiji strah (uključujući i moj vlastiti). Moći držati tlo pod nogama kad imaš osjećaj da se zemlja trese.
„Bojim se da ćeš me ostaviti. Bojim se da ću ja tebe ostaviti. Bojim se da sam ti previše. Bojim se da ti nisam dovoljna. Bojim se prići ti preblizu. Bojim se da smo predaleko…“
Neka pronađemo hrabrost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju ljutnju (uključujući i moju vlastitu).
Moći ostati centrirana kad imaš osjećaj da goriš.
„Nikad me ne vidiš! Uvijek nešto zaribam! Isti si kao svi oni! Ista sam kao moja mama! Zaveži! Reci nešto! U rasulu si! Najgora sam! Ne mogu više ovako!“
Neka pronađemo oprost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju tugu (uključujući i moju vlastitu).
Moći potpuno omekšati kad te preplavljuju valovi tuge.
„Ovo je kraj. Ne zaslužujem ljubav. Zašto baš ja? Zašto baš sad? Eto, opet se dogodilo. Kad ću već jednom naučiti? Ovo nema nikakvog smisla. Čemu sve? Više ne vjerujem u ljubav. Opet sam sama.“
Neka pronađemo slobodu u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečiju radost (uključujući i moju vlastitu).
Ostati lagana kad te škaklja radost i ljepota života.
„Je li to istina? Opa. Fenomenalno. O, bože. Da, molim još. Hvala, hvala, hvala. Idemo opet. Tako si lijep. Osjećam se tako lijepom uz tebe. Do Mjeseca i natrag.“
Neka pronađemo zahvalnost u ljubavi.
Nema većeg izraza ljubavi od sposobnosti da budemo prisutni uz nečije suosjećanje (uključujući i moje vlastito).
Moći nastaviti disati kad se čini da je svaki dah aleluja. Nastaviti disati tamo gdje zagledani duboko u oči jedno drugome, vidimo dio sebe koji nadilazi emocije – čisto, plavo, nebo.
„Udahni. Pauza. Izdahni. Pauza.“
Neka živimo u ljubavi.

S ljubavlju, Silvija 

Što ako su emocije koje osjećam tu da mi nešto kažu? Što bi mi poručile? Ponekad šapuću, ponekad mucaju, ponekad mrmljaju, ponekad vrište…

Strah: “Osjeti svoja stopala na zemlji. Slušaj svoj osjećaj iz trbuha. Otvori oči. Pouzdaj se u svoja osjetila. Koje su tvoje mogućnosti? Koji su tvoji resursi? Imaš glas čak i ako se trese. Možeš se povući. Možeš otići. Možeš zatražiti pomoć. Možeš me držati za ruku i možemo zajedno proći kroz to. Udahni 1,2,3,4, pauza 1,2,3,4, izdah 1,2,3,4. Pazi na sebe. Nema potrebe za žurbom osim ako ne moraš pobjeći. Tvoja dobrobit mi je bitna. Obrati pažnju. Što se događa?”

Ljutnja: “Ispravi se. Budi jasna. Budi izravna. Dosta je ovih sranja. Prestani se pretvarati. Ti nisi žrtva. Tvoji su osjećaji važni. Imaš pravo tražiti ono što ti treba. Imaš pravo reći što ne želiš. Ovo je tvoje za obraniti. Zaslužuješ istinu. Prošeći po rubu. I ti si isto važna. Poštuj svoju bol. Povuci crtu. Učini to sada.”

Tuga: „U redu je biti razočarana. Naravno da boli pustiti ono do čega ti je bilo stalo, ono što si voljela. Omekšaj lice, nasloni glavu na moje rame. Dopusti si svoju ranjivost. Tvoje suze me oslobađaju. Ne moraš to nositi sama. Pusti pokušaje da budeš savršena. Dopusti mi da razbijem ovu napetost. Dopusti mi da očistim krhotine. Dopusti mi da očistim zrak. Opusti kralježnicu. U redu je pasti na koljena. Tvoje suze su lijepe. Volim te. Nema ničeg lošeg u tome što se osjećaš tako tužno, što te srce toliko boli. Sad možeš odbaciti oklop, dopusti mi da prođem kroz tebe. Otvori usta kako bih mogla ja otpjevati svoj blues. “

Radost: „Sjaji, ti ludi dijamantu. Mi casa, tu casa. Kakvo je olakšanje opustiti se! Tako je lijepo, tako lijepo. Živa si! Uživaj u trenutku. Ova slatkoća nema kalorija. Pridruži mi se. Dobrodošli svi, vrata su otvorena i nikada nisu bila zaključana. Kakav blagoslov! Raširi krila i leti. Slijedi blaženstvo. Idi s lakoćom. Usredotoči se na jednostavne stvari. Dotaknuta milošću. Hvala ti, hvala ti, hvala ti. Ja sam tvoja i ti si moja. Kao što bi Gabrielle Roth rekla: “Ne bojte se pokazati svoje svjetlo… Ako ono ljudima postane previše … recite im da nose sunčane naočale!”

Suosjećanje: „U tvom srcu postoji i dubina i nepreglednost. Ugodna mi je i punoća i praznina. Tvoja radost i bol su jedno. Vidim te. Osjećam te. Imaš moju apsolutnu pažnju. Što je sada potrebno, da bi ovo bilo iscjeljujuće, da bi se ovo privelo kraju, tako da možeš krenuti dalje i proći kroz ovo? Dopusti da budem most od tvog srca prema drugima. Svi smo u ovome zajedno. Pogledaj veću sliku. Krug života. Pusti da bude. Odmori se u prirodnom dubokom miru. Nastavi disati.”

Hvala grupi na radionici “The Art of the Heart” u Friedrichshofu na inspiraciji. 
S ljubavlju, Silvija

“Poznati su vam trenuci kada plešete, reciklirate svoje osnovne pokrete, a kilometrima ste udaljeni. Vi “izvodite” svoj ples. Odjednom, Duh vas pljusne, preuzme vaše tijelo iz kojeg probijaju svakakve vrste pokreta. Klatite se na rubu između poznatog i nepoznatog, skliznete u tajnu, dopustite da vas razvali. Sad “ples” izvodi vas. 

Postajete ples, slijedite svoje instinkte prema vlastitom ritmu.” GABRIELLE ROTH

Za mene je ples oduvijek bio najbrži put do onog osjećaja da se izgubim a zapravo se nađem. To je bila moja prilika da se potpuno prepustim nečem drugom i prestanem biti žrtva svojih i tuđih misli i počnem se davati muzici da me vodi, plesu da me uzme i miru da me pronađe. Počela sam otkrivati ples kao tinejdžerka na rođendanskim proslavama gdje su se puštale ploče. Sjećam se da me muzika ponijela, da nisam ni znala da znam plesati i koliko mi to odgovara. Koliko mi je to prirodno. Koliko sam svoja. I onda u tim trenucima autentičnosti, iskrenosti prema samoj sebi, prepuštanju kretanju i disanju, otkrila sam da prisustvo nečeg većeg, nečeg svetog, nečeg praznog što me potpuno ispunjava. Kao da se sva moja pažnja toliko predana tijelu, pokretu, dahu povezala u svjesnost koja obuhvaća sve i svakoga.

Želim ovaj mjesec podijeliti s vama prijevod Zvjezdane Kastrapeli, ovog divnog i jasnog teksta mojeg dragog prijatelja i kolege, Christiana,  koji piše o 5 stadija svjesnosti u plesu. Nadam se da ćemo se sresti na nekim od radionica koje nudimo ovaj mjesec, ove godine… Dobrodošle i dobrodošli.

Puse, Silvija

“Ples i svjesnost/Ples kao putovanje svjesnosti. Kako lijepo rečeno! Taj izraz mnogo govori: pleši i postat ćeš svjestan… ali što to znači i kako funkcionira?? Nedavno sam slučajno naišao na babuške (znate one ruske lutkice koje se slažu jedna u drugu?). Podsjetile su me na mnoge Gabrielline mape, kojih se sjećam kao Pet stadija svjesnosti u plesu.

1. Kad zakoračimo na plesni podij, često smo nesvjesni – nismo prisutni, u glavi smo, razmišljamo o svemu što se odvija u našim životima. Ili smo u otporu, u pričama koje se vrte oko: „ne znam plesati“ ili „ja sam plesačica, ali sam previše umorna/napeta/rastresena da bih danas plesala“.

2. U nekom trenutku nešto se dogodi (obično je glazba ta koja nas ulovi, ili se dogodi trenutak povezivanja s drugim plesačem/icom) – i odjednom postajemo svjesni samih sebe – „Pa ja plešem! Opa! Vidi ti to“ – ili „Jesam li pogodila kako treba?“ ili „O, ne svi me gledaju! Sakrij se!“

3. Nastavimo li se kretati i vraćati fokus na osnovne dijelove tijela, dah i tjelesni pokret, na posljetku se nešto dogodi – priče i trema nestaju, a mi postajemo jednostavno svjesni bića u svojem tijelu koje se kreće; „Ovdje sam, plešem“ i to je to.

4. Ako se i dalje nastavimo kretati počinje se događati nešto magično: postajemo svjesni da smo kreativna bića koja su ujedno u plesu i sazdana od plesa. Krećemo se s energijom, uviđamo da nam ples razotkriva misterij našeg postojanja – i pritom shvaćamo da možemo uzvratiti tako što ćemo i sami utjeloviti misterij. Postajemo su-svjesni i sve je moguće.

5. „Plesač nestaje, ostaje samo ples“. Kad nam se posreći, rastočimo se u ekstatičnu svijest. Ponekad je to uvid u djeliću sekunde, a ponekad u toj srebrnoj pustinji uspijemo ostati neko vrijeme i prisjetiti se tko smo – prije nego što ponovno skliznemo natrag u jedan od ostalih stadija!

Jedna od mnogih, mnogih stvari koje volim u 5 Ritmova jest to što nas vode kroz ovo putovanje svjesnosti, otvarajući nam svima vrata raja – dok istodobno učimo cijeniti vrijednost svih stanja i svih plesova kao njegove sastavne dijelove.” 

Christian de Sousa, učitelj 5 Ritmova

“Vi ste val energije, partner u kozmičkome plesu, iskra preplavljujuće vatre koja osvjetljava

i pokreće sve stvari, predani ste sili života koja kroz vas pulsira.”

GABRIELLE ROTH

Želim odati priznanje ovoj nevidljivoj sili koja nas povezuje na svakom classu i radionici, misterioznoj niti koja nas povezuje na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Kako sam te pronašla, kako si ti pronašao mene, kako smo pronašli 5Ritmova, kako su 5ritmova pronašli nas?!? Zapravo ne želim znati odgovore na ta pitanja, već se učim kako vjerovati toj sili života i uživati u iznenađenjima.

Osjećam da je dio mog posla kao učiteljice maknuti prepreke koje stoje između nas i plesa. Plesa koji je naše pravo od rođenja, plesa koji je naša srodna duša, plesa koji je naš dom. Osjećam se uistinu blagoslovljena imati tu čast i privilgiju držati nam prostor  kako bi se sprijateljili sa svojim tijelima, voljeli svoje emocije, otvorili svoje umove za kreativnost i ukorijenili svoje duše. Istinski je dar moći svjedočiti pravoj ljudskosti u njenoj sirovoj organskoj verziji

u koju se tako lako zaljubiti i tolikoj ljubaznosti koja se javlja na plesnom podiju plemena, prema sebi i prema drugima.

Zaista sam svjesna da ništa što radim u ovom poslu ne bih mogla sama. Sav moj rad postaje moguć zahvaljujući stalnoj podršci moje voljene obitelji, mojih inspirativnih učitelja i asistenata, globalnog plemena učitelja 5Ritmova koji su tu za mene što god da mi treba u svako doba, mojih predivnih organizatora i radnog tima, dizajnera letaka, i baš svakoga od vas, tebe, tebe, tebe i tebe….

Želim nas sve podsjetiti da uključimo sami sebe u ovo vrijeme proslave i darova, naša sreća i blagostanje su najbolji dar našim obiteljima, prijateljima i zajednici.

Možda je ono što trebamo baš jedna od ovih radionica, a možda je to zimska pauza i san.  

S ljubavlju, 

Silvija

Drage plesne prijateljice i prijatelji,
neka nađemo svaki mogući način da se u svojim tijelima što više osjećamo doma, svaki mogući način da se u vlastitom tijelu osjećamo živi. Neka pronađemo načina da svojim tijelima pružimo svjež zrak, čistu vodu, hranu koja nas krijepi, siguran dodir, iscjeljujući san. Opet i opet. To je praksa.  
Neka pronađemo disciplinu potrebnu da se uvijek iznova vratimo u svoj centar, ma koliko ga puta izgubili. Neka pronađemo iskrenost prema samima sebi onda kada lažemo i sebi i drugima. Svaki put s još više opraštanja i još više odgovornosti. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo snage u trenucima kad se raspadamo u boli, kad mislimo da smo jedina osoba na svijetu koji se tako osjeća, da ispružimo ruku tražeći povezanost. Ispružimo ruku prema prijatelju, neznancu, mački, drvetu, rijeci…samima sebi. Opet i opet. To je praksa.
Neka pronađemo način da budemo opušteni sa samima sobom onda kad stvari ne idu glatko. Neka pronađemo utjehu u jednostavnim stvarima koje se mogu podijeliti s drugima, kao što je osmijeh, šalica čaja, omiljena pjesma, razgovor o našem životu, o snu koji nam nikako ne izlazi iz glave. Opet i opet. To je praksa.
Neka nađemo način da se odmorimo, bez osjećaja krivnje, da odmorimo svoj mozak prateći disanje nekoliko minuta, neka pronađemo način da bez potrebe za ispričavanjem odmorimo cijelo svoje tijelo na podu nekoliko minuta, kao što to čine mačke i onaj bezbrižni način da odmorimo svoje srce nakratko promatrajući prekrasan zalazak sunca. Opet i opet. To je praksa.
S ljubavlju,
Silvija

Zahvalna sam tijelu kako me diže iz kreveta zato jer moram na wc kad me živo blato inercije želi usisati još dublje u svoje ralje. 
Što se više opirem to više tonem, što se više osjećam krivom to više tonem, što se više sramim to više tonem. Što se više opustim, mudrost tijela me vadi van. Što se više prepustim, gravitacija me valja po podu, pod me prima raširenih ruku i nogu. Kao ono kad misliš da toneš a kad se staneš na noge, vidiš da možeš stajati u vodi. Ponekad samo taj čin, da stanem na vlastite noge, da napravim jedan korak pa makar i unatrag, vrati me u život, vrati me u flow. Zahvalna sam što mi tijelo treba zraka, odmora, protegnuti se, isprazniti se, napuniti se, pokrenuti se. 

Zahvalna sam pokretu jer kroz pokret mogu izraziti baš sve što osjećam, i kad ne znam što osjećam, i kad ne osjećam ništa i kad osjećam sve odjednom. Pokretom mogu reći stvari koje se bojim čuti izgovorene, pokretom mogu vikati tako jako a da nikoga ne povrijedim, pokretom mogu psovati sve po redu a da nikoga ne uvrijedim. Pokretom mogu zgaziti, uništiti, slomiti, raskomadati, utrobu izvaditi a da mi ruke ostanu čiste i da ne moram prati ničiju krv s poda. Zahvalna sam da pokretom mogu pokrenuti energiju koja je u meni stisnuta, zgurana, zabranjena, energiju koje me nagriza i grize iznutra. 

Zahvalna sam intuiciji  koja toliko dobro poznaje ono što sam već proživjela da jako dobro osjeća ono mi se još nije desilo. Intuicija koja svjetli kao krijesnica u mraku svega što već znam, koja titra kao svjetionik u oluji svega onoga što mislim. Mislim da moram o svemu nešto misliti. Razmišljam o tome koliko puno razmišljam. Izludim samu sebe sa što bi bilo kad bi bilo. Postavljam pitanja na kojih nema odgovora, odgovaram a da me nitko nije ništa ni pitao već samo tako da nešto kažem, da nešto mislim.  Intuicija koja je toliko u sadašnjem trenutku da je uvijek korak ispred mene. intuicija koja se ne boji mraka, u mraku bolje čuje otkucaje srca, zov sudbine. Zahvalna sam intuiciji što me vodi u dublju intimnost sa samom sobom i životom.

Zahvalna sam na osjetljivosti koja me podsjeća kako sve prolazi, kako se sve mijenja. Osjetljivost na bol (svoju i tuđu), osjetljivost na ljepotu (svoju i tuđu), osjetljivost na nepravdu (svoju i tuđu). Volim svoju osjetljivost na svjetlo, boje, zvuk, miris, dodir, temperaturu. Volim kako mi različiti ritmovi pokreću kukove, kako mi različiti glasovi pokreću ruke, kako mi različite riječi pokreću ramena, kako mi različite vibracije pokreću koljena. Zabavno mi je kako se mjenjam kad plešem sa različitim ljudima. Interesantno mi je kako baš tada kada sam totalno utjelovljena, prisutna, povezana sa svojim disanjem – baš tada, mogu nestati i biti vjetar u livadi, voda u tvojim dlanovima, zemlja koja čuva sjeme, iskra koja pleše u vatri.

Zahvalna sam da imam mogućnost izabrati zahvalnost i kad stvari ne idu po mojem planu, i kad ne vidim u tom trenutku baš ništa dobrog ili svjetlog. Volim kad mogu pronaći zahvalnost na kraju plesa, a pogotovo kad osjetim kao da je mene zahvalnost pronašla na kraju plesa. Zahvalna sam što stalno iznova pronalazim sebe u plesu te što imam priliku susresti se svama kroz ples ili kroz ove riječi. Hvala.
Puse
Silvija

Odrasla sam tijekom doba Jugoslavije, pa sam tako sa sedam godina postala Titov pionir, a zakletva koju smo tom prilikom dali na mene je ostavila dubok dojam.
Danas, kada postajem pionir,
dajem časnu pionirsku riječ
da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
da ću voljeti našu domovinu,
samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju,
da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito,
da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir!
 
Kao dijete, doživljavala sam Jugoslaviju kao iz reklame za Radensku, u kojoj po jedan par iz svake od šest republika, obučen u svoje jedinstvene narodne nošnje kako plešu neku vrstu plesa dok se drže za ruke u krugu, plešući i pjevajući zajedno. Ta mi je slika još uvijek vrlo živa.
U isto vrijeme bila sam prilično usamljena kod kuće, moja je sestra bila šest godina starija i nekako gotovo nikad nismo imale nešto o čemu bismo razgovarale i putem čega bismo se povezale. Sjećam se kad smo zajedno jeli kod kuće kako sam se osjećala najmlađim članom koji nekako nema svoje mjesto u razgovoru ako razgovora ima, a često ga uopće nije ni bilo. Naša obitelj činila mi se vrlo malom. Mama je bila jedinica, a tata je imao brata s kojim u to vrijeme nije bio blizak, a uz to moji stric i strina nisu imali djece. Sve me to na neki način oblikovalo.
Kad sam pronašla 5 ritmova, bilo je to kao da sam odjednom našla sve ono što mi je tako dugo nedostajalo. Osjećaj jedinstva i zajedništva, ples prema slobodi i miru bez obzira na to otkuda potječemo. Osjećala sam se kao da sam pronašla obitelj u kojoj sam bila dio neverbalnog razgovora, u kojemu je svatko od nas imao nešto za reći/otplesati. Na neki način ono što je nedostajalo ili bilo razlomljeno, ponovno se počelo spajati na predivan i iscjeljujući način.
Moj prvi korak vezan uz 5 Ritmova bio je da dovedem ovu praksu u Zagreb, pa sam tako postala organizatorica. U to vrijeme, u početku, bio je to jedini način koji sam znala plesati sebe. Bila je to fantastična kombinacija spajanja ljudi i učitelja, stvaranja prostora u kojima će se dogoditi magija i životi iscijeljeti. Usred svega toga shvatila sam da u stvari stojim izvana i još nisam potpuno unutra; ne sudjelujem u potpunosti, uvijek imam nekakvog posla i moj je unutrašnji control freak dobio posao s punim radnim vremenom. Imala sam ulogu iza koje se mogu sakriti. Nekako sam i dalje sjedila na rubu i gledala grupe i ljude kako dobivaju ono što mi treba i što sam pronašla u ovoj praksi.
To što sam postala učiteljica 5 Ritmova pomoglo mi je osjećati se uključenije i manje na periferiji, ali opet sam se mogla sakriti iza svog stola i biti ljubomorna na ljude pred sobom jer se odlično provode. No, to se s godinama promijenilo. Najprije sam sve više otkrivala uzemljenost i hrabrost u samoj sebi kako bih mogla doista vidjeti svakoga u grupi – vidjeti patnju i vidjeti iscjeljenje. Kako su se godine poučavanja nizale, osjećala sam se sve ugodnije u vlastitoj koži i dopustila si da se pokažem u svojoj istini, u svojoj snazi i u svojoj ranjivosti. Na jednoj radionici sam imala tako jake bolove u leđima da sam mogla samo puzati po podu, dok sam se na drugoj upišala u gaće dok sam demonstrirala skakanje na trampolinu.
Tijekom treninga za učitelje razine Ritam srca dogodila mi se važna i korjenita promjena u srcu i pronašla sam načine kako da otvorim svoje srce ljudima ispred sebe i oko sebe i da se osjetim voljenom jednako kao i onom koja voli.
Jako sam ponosna na sebe jer sam se ove godine upisala u kontinuiranu grupu kao sudionica i idem k tome da sam dio grupe, dio plemena, dio ove lude plesne obitelji kojoj dopuštam da me drži.
Ovoga ljeta prihvatila sam to da uistinu jesam društveno biće i jako sam uživala u dijeljenju kuće s našim prijateljima i kolegama i s našom djecom tijekom naših ljetnih radionica. Shvatila sam da mi je mnogo lakše živjeti zajedno na ovakav način. Volim to što, kao i u plesu, imaš mogućnost plesati sam u sobi punoj ljudi, a isto tako možeš plesati s jednom osobom na vrlo intiman način nekoliko minuta prije nego što se uputiš prema sljedećoj. U svim ovim plesovima spoznaja da imam mjesto u tom velikom krugu i da sam ja jedina koja se može iz njega izdvojiti, bila mi je veliko saznanje. Dio mene ne vjeruje da je moguće tako živjeti ovdje u Zagrebu (koliko mi je poznato kod nas nema komuna) dok se drugi dio mene, onaj koji ovo piše nada da nije prekasno i da se takvo što može pronaći ili su-kreirati.
Radujem se našem idućem susretu na plesnom podiju kada svi naši laktovi postanu dio većeg kruga laktova/zajednice!!
S ljubavlju,
Silvija
 

Jedna od najbitnijih stvari koje učim kroz praksu 5Ritmova je način na koji se nosim s promjenama. Promjenama u tijelu, promjenama emocija, promjenama smjera, promjenama uloga, promjenama godišnjih doba…
Sjećam se kako sam nakon što sam neko vrijeme podučavala 5Ritmova kao takvih, prebacila pažnju na one dijelove gdje se jedan ritam mjenja u drugi, trenutke između Ritmova, tranzicije.
Sjećam se kako sam nakon dosta godina plesa u jednom trenutku shvatila onako u trbuhu a ne u glavi, da cijeli Val 5Ritmova me zapravo uči o promjeni. Kako sve što je živo, što diše ima svoje kretanje, a ako se nešto kreće onda se i mijenja.
Kako zapravo moram potrošiti puno životne energije da zaustavim prirodni tijek svoje energije, da blokiram emocije koje se dižu ili spuštaju, koliko se znam boriti sa vlastitim mislima o tome kako previše mislim.

Zahvaljujući Tečnom Ritmu pronašla sam gdje u meni živi povjerenje da stvarno pustim da moja energija teče prirodno, organski i kako kad imam dovoljno strpljenja i dovoljno slušanja unutarnjeg instinkta, u jednom trenutku riječi će se htjeti oblikovati, smjer i namjera će se pojaviti, srce će biti spremno za akciju.
Zahvaljujući Stakato Ritmu otkrila sam što leži iza onog površinskog reda i poretka, što vibrira iza svih pokušaja da budem savršena i da ono što radim u životu bude uvijek korisno. Pronašla sam jedno snažno i ranjivo srce, jedan konstantni  unutarnji ritam koji ne odustaje od mene, jednu pjesmu koja pjeva i duboke tonove tuge i visoke tonove ushićenja. Dotaknula sam istinu koja je oduvijek titrala u mojim grudima, koju sam najviše skrivala od same sebe, koliko želim voljeti i koliko želim biti voljena. Koliko znam voljeti i koliko znam biti voljena. Koliko je to moja moć, koliko je to moje pravo, koliko je to moja sloboda.
Zahvaljujući Kaos Ritmu istražila sam divlja prostranstva vlastitog uma, plesala svim dijelovima tijela na kakofoniju suludih i ludih misli dok se glava nije ipak nešto ispraznila. I u toj praznini moj um je mogao postati učenik. U toj praznini počela sam nazirati neku višu inteligenciju koja me vodi i kojoj se sve više prepuštam. Počela sam slušati mudrost svojih grešaka, bolove svojih rana i lomova, tugu svojih gubitaka i naučila da je upravo sad najbolji trenutak osjetiti obadva stopala na zemlji, jednu ruku na trbuhu a drugu na srcu, i pratiti svoje disanje.
Zahvaljujući Lirskom Ritmu iznenadila sam se. Kako ja mogu biti lagana, kad su stvari teške. Kako ja mogu biti otvorena kad su vrata zatvorena. Kako ja mogu biti prisutna u odsustvu drugih. Kako ja mogu biti zainteresirana za dosadu i fascinirana apatijom. Kako se ja mogu igrati u ovoj igri života. Kako nešto tako lagano kao što je duša (21 gram?!) može toliko ispuniti moj život. Kako ne mora sve biti dobro da bi se ja osjećala dobro.
Zahvaljujući Ritmu Duboke Tišine utihnuo je moj glasni vapaj za smislom. Odmorile su se šapice mojeg unutarnjeg hrčka na kotaču života. Vlastiti dah me je inspirirao. Misterij smrti oživio je tupost preživljavanja. Ujedinilo se sve ono što je djeljivo. Plesala sam do kraja.
 
Puse
Silvija
 

Ovo pišem usred našeg devetog po redu Plemenskog plesa (pogledaj kratki video ovdje) – petodnevne radionice na prijelazu iz Stare u Novu godinu. Radionica je u punom jeku tako da će moja poruka biti kratka i jasna, a nadam se i slatka.
 
Ja pripadam svome tijelu.
Moje tijelo pripada plesu.
Predana sam svome srcu.
Moje je srce predano ljubavi.
Stvaram zajedno sa svojim umom.
Moj um stvara zajedno s misterijem.
Povezujem se s prirodom svoje duše.
Moja je duša povezana s prirodom svih stvari.
Dahom oživljujem svoj duh.
Moj duh živi u mome dahu. Moj duh pleše s mojim dahom.
 
Neka ova nova 2019. godina bude ispunjena plesom, ljubavlju, misterijem, prirodom i živim dahom.
S ljubavlju
Silvija

Ovo je moja molitva za ovu novu 2020.godinu, koja se rodila iz intenzivnog, moćnog, čarobnog “PLEMENSKOG PLESA” na kojem smo plesali zajedno sa 145 plesača i plesačica iz stare u novu, od Tečnog pa sve do Duboke Tišine, od pojedinca do plemena, iz straha u hrabrosti, iz odvojenosti u povezanost. Posebno hvala svima koji su to učinili mogućim. 

Da slijedim svoju sudbinu u fluidnosti Tečnoga.
Da govorim iz srca u jasnoći Stakata.
Da omekšam oko boli u dubinama Kaosa.
Da podijelim svoje svjetlo u lakoći Lirskoga.
Da nađem odmor i mir u tišini Duboke Tišine.

S ljubavlju, 
Silvija