Joj, koliko težine stavljam na svoju protočnost, koliko pritišćem ono prirodno ja, svoju istinu. Kad to traje neko vrijeme, počinjem se poistovjećivati s tom težinom, s tim otporom, dok zaboravljam okus vlastitog bića, onog koje je uvijek u mijeni. Počinjem vjerovati da sam ja ta teška energija koja samo želi sjediti cijeli dan, koja se želi sakriti umjesto reći vlastitu istinu i pojaviti se, koja me želi povući natrag i zatvoriti mi usta. Toliko je napora potrebno da se sputa ta prirodna snaga energije s kojom sam rođena, moj jedinstveni okus, sudbina koja mi pokazuje put. I onda se čudim što sam toliko umorna, iako na površini izgleda kao da ne radim ništa. Ali znam koliko je život snažan i koliko energije treba da ga se sputa. Da stvar bude još teža, počinjem sama sebe osuđivati što sam takva i počinjem se boriti s nečim što uopće nisam ja, tako da se osjećam kao da se borim sa sjenom. I kad bol uslijed te moje zatvorenosti i tako površnog života postane preteška i ne mogu je više podnijeti, dovučem se na plesni podij i počnem točno tamo gdje jesam, vučem svoje dupe okolo, kotrljam se po podu u vlastitom samosažaljenju, stisnem se što manja mogu fizički biti i usred svega toga počinjem osjećati kako prihvaćanje ponovno kola mojom krvlju, kako ego popušta stisak nad mojim dahom i kako mi se ples ponovno počinje otkrivati. Iznova.
Suze počinju teći bez mojeg dopuštenja dok se velika vrata otvaraju bujici tuge. Bol u zglobovima tijela, u lokotima moga srca počinje vapiti za slobodom. U tom vapaju za slobodom otkrivam lavlji krik u svom trbuhu, u svojoj maternici, u svojoj vagini – i iz mog nezadovoljstva rađa se ples. Svo to nezadovoljstvo vezano za druge ljude i njihovo ovo ili ono, sve ono ja sam previše, a oni nisu dovoljno, i trebam pomoć i nema mi pomoći, sve se to nastavlja događati i ja ništa ne učim jer se to i dalje događa. Ritam glazbe navija za mene , podržava cijelo moje tijelo koje sve to istresa i sagorijeva. I u tom vrisku i u tom plesu, nitko neće biti povrijeđen. Više se ne žderem iznutra, ne okrivljujem one izvana, niti grizem samo da bih ih održala na odstojanju, ne pucam po šavovima nekontroliranog bijesa prema svojoj djeci.
Veliki zid Silvije ruši se poput kuće od paprenjaka i vidim se kako dijelim slatke mrvice s ljudima oko sebe dok mi pružaju dobrodošlicu pogledima i otvorenim rukama. Čak osjećam kako nakon mnogo vremena imam nešto dodatne energije, prelijevam se u kutove prostorije prema onima čiji su pogledi i ruke zatvoreni. Primjećujem lakoću svog postojanja, svjesna sam širenja prostora unutar svog srca. Osjećam da su se sve moje emocije prije toga naguravale u čekaonici tu ispred mog srca i svaki put kad bih ih ostavila za kasnije, zanemarila, odbila, odgurnula, one bi samo ispunile čekaonicu, a ta čekaonica pretrpana emocijama, koje iskreno rečeno već gube strpljenje, stišće moje srce i zauzima više prostora i od samoga srca. Kako su ulazile unutra, ponekad više njih odjednom, mogla sam ih otpustiti i dok sam nastavljala plesati čekaonica se ispraznila, a srce je moglo protegnuti noge i ruke i ponovno prodisati s lakoćom. U tom protezanju preplavili su me valovi zahvalnosti. Znate oni trenuci kad sve ima smisla. Bol i zadovoljstvo, punina i praznina, sjena i svjetlo. Ti i ja. O, da.
Jedva čekam da ponovno zaplešem.
A ti?
Puse Silvija

Što je za mene odmor? Kakvu vrstu odmora želim i od čega se trebam odmoriti? Dosta mi je one vrste odmora s koje se vratim kući umorna. Želim odmor koji u sebi ima tu neku vrstu ravnoteže koju i inače pokušavam postići. Vrijeme na suncu i vrijeme u hladu. Vrijeme u moru i vrijeme negdje s pogledom na zelenilo. Vrijeme otvoreniih očiju koje upijaju svjetlo i boje ljeta i vrijeme zatvorenih očiju koju se odmaraju u dubini tame. Vrijeme daleko od svih a blizu samoj sebi. Vrijeme povezano s drugima bez suvišnih riječi i vrijeme povezano s prirodom bez plana i programa. Vrijeme sa svojom obitelji i vrijeme sa plesnim plemenom s kojim se osjećam kao kod kuće. Vrijeme u kojem sam aktivna i vodim i držim te vrijeme u kojem opuštam, plutam i plovim. Vrijeme gdje sam mama i vrijeme gdje sam divlja žena. Vrijeme koje je isplanirano, ima svoj početak i kraj te vrijeme koje je totalno slobodno i spontano.
Naša ljetna radionica “Move’n’Rest” mi pruža baš tu ravnotežu koju tražim i koju želim ponuditi i podijeliti s drugima koji traže tako nešto za svoje ljetovanje. Želimo istražiti kako nas svaki od ovih 5Ritmova budi iz inercije i automatskog pilota u našu moć bivanja u kojoj se osjećamo toliko sigurno i na svojem terenu da se možemo stvarno opustiti i odmoriti. Kakav je to dar, imati vremena za pronaći svoj ples koji se ne treba nikome drugome prilagoditi, koji ne treba izgledati na određen način, koji čak niti ne treba biti u ritmu muzike. Ples koji mi sami stvaramo. Ples koji nas obnavlja jer je iskren. Ples koji nas pokreće iznutra.
Ples u kojem pokret vodi to mirovanja a mirovanje nas priprema za kretanje. Ples u kojem se dualnosti i suprotnosti spajaju u jedinstvo. Ples u kojem sve vibrira, diže se i spušta kao plima i oseka. 
Nadam se da ćete ovo ljeto zaplesati gdje god stignete i pogotovo kad nemate vremena, sa muzikom ili uz šum mora, ispod zvijezdi ili pod klimom, s nekim pod ruku ili u rukama svemira.
S ljubavlju, Silvija
 

Ima nešto duboko ljudsko u našoj potrazi za onim nečim što će uvijek i za svakoga djelovati. Jedan od omiljenih odgovora koje volim dati kad me ljudi pitaju o 5Ritmova jest: „Oni nisu svakome po ukusu, ali otvoreni su za sve“.
 
Što više poučavam, a posebno kad plešem, sve me više fascinira, na vrlo fizičkoj i energetskoj razini, koliko se svaki ritam razlikuje od svih ostalih. Fascinira me jedinstvenost svakoga od 5Ritmova te naša sklonost da se zadržimo u jednom od njih iz bilo kojeg razloga te koliko je divno što to u stvari i možemo. Naime, možemo provesti cijeli val u Tečnom raspoloženju ili u Stakato vibri ili u bojama Kaosa ili na razini Lirskog ili pak u vibraciji Duboke tišine.
Kakav je samo izazov proputovati cijeli Val, uistinu posjetiti ta različita polja energije i različita stanja bivanja krećući se po njihovim mapama. Ponekad se na kraju Vala doista osjećam kao da sam proputovala cijeli svijet. Moj svijet.
 
Posjetila sam vrlo dubok unutarnji dio sebe, bila na onom toplom i ugodnom mjestu u sebi na kojem se osjećam dobro u vlastitoj koži, mjestu na kojem mogu sebe i druge dočekati s dobrodošlicom. Onaj dio sebe u kojem osjećam kako korijeni mojih stopala plešu zajedno s korijenima moje majke i moje zemlje. Dio sebe koji dijeli susjedstvo s mojim otporom prema kretanju i mojim strahom od toga da me nešto pokrene i mojom hrabrošću da jednostavno budem. Tečni Ritam.
 
Posjetila sam dio u sebi koji me vodi od točke A do točke B, od mog srca do druge osobe, od onoga što je unutra do onoga što/tko je vani. Mjesto na kojem su neke stvari uistinu organizirane i imaju jasne granice, svaka teglica je označena naljepnicom, na kojoj piše što je unutra, a tu su i priručnici s uputama za upotrebu. Stakato Ritam.  
 
Posjetila sam dio sebe na kojem imam osjećaj da moji neuroni i moje neuroze plešu zajedno i da ne trebam ništa drugo učiniti doli pokloniti se toj iznimno vještoj kreativnosti koja uključuje neprestano razlaganje i rastapanje. Mjesto na kojem se tako mnogo toga odvija u isto vrijeme. I slušam i govorim, i vidim i vide me, i udišem i izdišem, i dajem i primam, i ženstvena i muževna, ja sam i ja i ti. Kaos Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe iz kojeg se rađaju moji osmijesi, dio u kojem nastojim održati svoju vjeru sigurnom i zaštićenom najbolje što mogu, dio sebe koji je bespomoćna luda kad je u pitanju ljubav i dio sebe koji se ne može nasititi ljepote cvijeća i zalazaka sunca i trenutaka istine. Dio transa u kojem moji pokreti putuju kroz vrijeme, a moja ljubav putuje kroz prostor. Lirski Ritam.
 
Posjetila sam dio sebe koji se nekako i dalje doima najudaljenijom destinacijom, nešto poput Južnog pola mene same. Dio koji me nastavlja dozivati da posjetim te neposjećene dijelove u meni gdje postoji onakva praznina koja kao da me tješi i drži u zagrljaju. Mjesto na kojem imam dovoljnu distancu od onoga što ostavljam za sobom, gdje završeci dobivaju dobar kraj. Mjesto gdje vrhovima prstiju dodirujem predivnu nesigurnost nekih novih početaka. Duboka tišina.
 
Dobrodošli u praksu 5Ritmova, ove vas mape mogu odvesti na put oko cijelog vašeg svijeta.
S ljubavlju,
Silvija
 

TEČNI RITAM:
Želim se osjećati sigurna kad mi stopala dodiruju pod. Želim opustiti težinu svojeg tijela zemlji, svojim koracima i našim zajedničkim krugovima. Želim se raskomotiti unutar vlastitog tijela, osjetiti svoju mekanu nutrinu kako se namješta da joj bude što ugodnije.

STAKATO RITAM:
Dižem oči sa poda da nam se pogledi sretnu. Označavam granice laktovima, centriram pažnju kukovima, kormilarim prostorom koljenima, pričam istinu srcem u grudima. Poštujem oštrinu rubova, slušam jasnoću izdaha, vidim da svaki početak ima svoj kraj. 

KAOS RITAM: 
Kao da sam zaronila i osjetim komešanje misli na površini no više me ne dodiruju. Tijelo je toliko divlje da razuzdaje moj um koji počinje stvarati izvan kutije. Kao da sam ukopčana na neki samodrživ izvor energije koji ne zagađuje okoliš. Kao da nisam nikada ni imala okove, kao da sam oduvijek znala voljeti, kao da je moj otrov ujedno i moj lijek, kao da je moja rana ujedno i moj blagoslov, kao da je moja ranjivost ujedno i moja snaga.

LIRSKI RITAM: 
Lelujam. Poskakujem. Titram. Drhtim. Bubrim. Cupkam. Plutam. Svjetlucam. Lepršam. Tapkam. Hopsam. Plazim. Klizim. Ritam se. Njišem se. Družim se. Slinim. Gugućem. Dahćem. Klikćem. Štucam. 


RITAM DUBOKE TIŠINE:
Odjek tišine. Spirala beskonačnosti. Odmor u vlastitom zagrljaju. Dah na račun kuće. Prepoznavanje u ogledalu. 

Zagrljaj, Silvija

“Kao što je Heisenberg rekao u svojem načelu neodređenosti, ne možete istovremeno izmjeriti brzinu i položaj čestice, jer su čestice uvijek u pokretu. Tako je i sa sepstvom. Sepstvo je ples, neprestano u pokretu.

U svojoj neodređenosti i fluidnosti sepstvo je potpuno fascinantno. Zamislite kako bi bilo dosadno kad se nikada ne bi mjenjali, kad biste bili zamzrnuti u vremenu, s istim herojima, frizurama, bolima u srcu.” 

GABRIELLE ROTH 

U ovom plesu ima mjesta za tebe, za mene, za njih, za nas i za one druge. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji trebaju više mjesta, za one koji ne mogu pronaći svoje mjesto, za one koji su uvijek na svojem mjestu i za one koji nikad nisu na jednom mjestu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se stalno iznova osjećaju kao početnici, za one koji se boje započeti i onda započnu, za one kojima je ovo nastavak nekog drugog početka i za one koji čekaju dan kada će njihov ples započeti. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se lagano i brzo povežu sa svojim tijelom, za one kojima treba vremena i podrške i za one kojima je to trenutno najveći mogući izazov. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji obožavaju muziku i predaju se svakom njezinom pozivu, za one koji su osjetljivi i izbirljivi po pitanju muzike i za one koji najviše vole plesati bez muzike, u tišini, uz muzičku podlogu svojeg daha i otkucaja srca.
U ovom plesu ima mjesta za one koji tu pronalaze svoj siguran prostor, za one koji ovdje pronalaze svoj rub i plešu po njemu, i za one koji se vole bacati u prostranstvo nepoznatog. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju da je problem u njima, za one koji se osjećaju da je problem u drugima, za one koji se osjećaju da je sve problem i za one koji se osjećaju da problema nema. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji žele nešto pronaći, za one koji žele nešto otpustiti, za one koji žele nešto otkriti i za one koji žele nešto zaboraviti. 
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je ok biti u centru pažnje, za one kojima je ok biti na rubu društva, za one kojima je ok biti u kutevima i za one koji vole biti u predvorjima. 
U ovom plesu ima mjesta za koji se osjećaju sigurnije s knjigama, za one koji se osjećaju sigurnije na društvenim mrežama, za one koji se osjećaju sigurnije na pozornici, za one koji se osjećaju sigurnije kod kuće i za one koji se osjećaju sigurnije kad su u pokretu. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji se osjećaju lijepi kad plešu, za one koji se osjećaju nespretno kad plešu, za one koji se osjećaju kao da ih svi gledaju kad plešu, za one koji se osjećaju da su u svojem prirodnom elementu kad plešu i za one koji se osjećaju kao da su dio svemira kad plešu.
U ovom plesu ima mjesta za one kojima je najbitnije imati to kvalitetno vrijeme provedeno sa samim sobom, za one kojima je bitna intimnost koja je moguća prilično brzo u plesu sa nepoznatom osobom, za one koji surfaju i lete na krilima grupe i osjećaju svoju plemensku pripadnost. 
U ovom plesu ima mjesta za one koji gledaju na svijet kroz ružičaste naočale, za one koji vide rendgenskim vidom i nemaju iluzije, za one koji rađe zatvore oči i sanjaju, za one koji vide dio sebe u svemu što ih okružuje i za one kojima se zamračilo pred očima. 

A najviše mjesta u ovom plesu ima za promjene, za pomak s jednog mjesta na drugo, za promjenu perspektive, za promjenu uloga i mogućnost drugačijih iskustva. U samo dva sata na jednom classu/jednoj radionici toliko toga se može promijeniti. Možda ne naše početno stanje kao takvo, nego naša percepcija tog stanja i nas samih, naš odnos prema tom stanju i nama samima. 

Pozivam te da mi pošalješ jednu rečenicu koja počinje sa “U ovom plesu ima mjesta…..”

S ljubavlju, Silvija

Oda Stakato Ritmu

Izdišem jasnoću koja vibrira u mojem centra kretanja.

Plešem istinu koju nalazim u dosljednosti otkucaja svojeg srca.

Živim žudnju da budem u punini svoje moći i ranjivosti.

Izgovaram što vidim, što osjećam, što želim.

Donosim te kao lijek u svoje kruto srce i zaključane kukove.

Pozivam te poput budilice u svoju dosadu i uspavanu rutinu.

Zovem tvoj duh da mi pokaže smjer prema onome što mi je doista bitno.

Koristim tvoju vatru da spalim zidove koji me odvajaju od drugih.

Usklađuješ me s onime što je uistinu potrebno i kako ispravno djelovati.

Podučavaš me da voljeti znači držati jasne granice.

Povezuješ me sa vlastitom super-moći samodiscipline.

Nogom u dupe me gurneš da preuzmem vodstvo u svojem životu i usredotočim se na ljubav.

Klanjam se tvojoj sočnosti.

Naslanjam se na tvoju toplinu.

Pozdravljam tvoj integritet.

Gledam ravno u oči tvojoj predanosti.

Silvija

Molim se Lirskom Ritmu da me izvadi iz kaljuže sasvim privatnog kaosa u kojem imam VIP ložu, u kojem se i dalje izgubim a tako ga dobro poznajem. Kao da sam se rodila s njim, kao da sam se iz njega rodila, kao da sam se u njega rodila.

Lirski me vadi van, doslovno me prima za ruke, bez straha da ću ga povući dolje sa sobom. Lirski dobro zna svoje čarobne moći, Lirski dobro vjeruje u svoju jedinstvenu kvalitetu lakoće koja dolazi nakon olakšanja. Nekad me uspije dići još uvijek nedovršenog posla, često me uspije dići a ja sam još sva zapetljana u mrežu svojih misli, u limbu svoje krivnje i srama i okrivljavanja. Lirski je meni kao muzika, muzika je sama po sebi lirska u svojoj prirodi. Stvorena da nas inspirira, da nas povede i zavede, da nas zavrti i provrti, da me očara i začara, da mi otvori i oči i uši. Muzika me voli upoznati sa svojim frendicama, ostalim muzama. Volim kad se one porječkaju oko mene, koja će me prije uzeti k sebi pod svoje skute, kad su nestrpljive, kad su strastvene svaka u svojoj branši, svaka u svojoj haljini koja nekad i potpuno spadne sa njihovih tijela. Volim kad skužim da zapravo nisam ni primjetila da više nisam u istom mjestu, da sam se pomaknula baš zato što Lirski to radi tako šarmantno, tako lagano, tako prirodno, tako suptilno, tako nevidljivo i ne stignem se opirati, ne stignem se svađati, ne stignem izvaditi listu svih razloga zašto ja ne valjam i zašto je bolje da odustane od mene.

Lirski je jedan od razloga zašto plešem, zašto živim, zašto vam ovo pišem. Lirski me uči kako dijeliti, bilo da su mi ruke pune ili prazne, srce otvorene ili zatvoreno, um miran ili nemiran.  U djeljenju pronalazim zahvalnost (u) samoj sebi a ne samo od onih kojima dijelim. Ona vrsta lirskog djeljenja koje transformira, koje množi energiju koja se pokreće i dijeli, ono djeljenje koje me povezuje. Sve više mogu podijeliti samoj sebi. Kad hodam i vidim divan cvijet, učim se to iskustvo podijeliti sa samom sobom. Isto tako i u plesu, nevjerojatno je koliko zadovoljstva mogu pronaći u pokretima svojeg tijela, koliko sreće koja ne ovisi o nikome izvan mene i ničemu posebnom, već pupa i cvjeta iz moje prisutnosti u vlastitom i svemirskom plesu.

Nadam se da ćemo se ovog proljeća sresti plešući…

Puse, Silvija

“Otpuštanjem poznatog i primanjem nepoznatog možemo osjetiti nove mogućnosti. Kad očekujemo promjenu, život nas rijetko razočara. U plesu možemo upoznati sebe dovoljno dobro da postanemo svjesni svojih prosudbi, očekivanja i vezanosti koje će nam se sigurno ispriječiti na putu.” GABRIELLE ROTH

U posljednje vrijeme primjećujem  kako, dok podučavam, govorim  “ovo je razlog zašto je ovo praksa…” A ponekad čak čujem sebe da to govorim na način da samu sebe zainteresiram da zaronim malo dublje u to.
Što je to što prakticiramo kada se krećemo s ovih 5Ritmova, kada pokrećemo dijelove tijela, kada izvodimo meditaciju u hodu, kada plešemo s partnerom i kad plešemo u krugu? Za mene je najopćenitiji odgovor da vježbam biti prisutna. 
Plešući Tečni, prakticiram naći tlo pod nogama što može stvarno biti korisno kad ne znam tko sam i kamo idem. Prakticiram slijediti svoja stopala u prazan prostor i biti otvorena za vrata koja mi se otvaraju. To mi je posebno korisno kada se prestanem kretati i zaglavim udarajući glavom u zatvorena vrata.
Plešući Stakato, prakticiram jasnoću koju samo moje srce može ponuditi, a to je dobar lijek kada se toliko odvojim od svojih osjećaja da je jedina stvar koju osjećam napetost.  Prakticiram kretanje iz vlastitog centra i to me vraća na mjesto najbolje za povezivanje s ljudima i svijetom izvan sebe.
Plešući Kaos, prakticiram plesati tako divlje, tako slobodno da se mogu probiti kroz smrtonosno sigurne navike razmišljanja, osjećanja, kretanja. Prakticiram prepuštati svoju glavu plešućim stopalima kako bi se moj zauzeti um bio oslobodio svoje zbunjenosti.
Plešući Lirski, prakticiram biti tako duboko u kretanju tijela bez napora da me to budi iz načina življenja na autopilotu. Prakticiram olakšavanje od ruku do stopala kako bih stvorila dobrodošlicu svojoj duši u ples koja je čekala da netko konačno stigne doma da je primi.
Plešući  Duboku Tišinu, prakticiram  ujediniti svoj pokret s dahom, jer sam toliko puta zamrznuta svjedočila kako mi život prolazi, a ja se osjećam mrtva iznutra. Prakticiram predati sve što imam praznini tog plesa, dopuštajući da me dah pokrene i da ponovo nađem nadu koja me vodi naprijed.
Što vi trebate prakticirati?
S ljubavlju, Silvija
 

Razmišljala sam jedan dan o tome što bih mogla učiniti da se suočim sa svojim strahom, skočiti s padobranom, otići u duboku tamnu pećinu, skočiti u ledeno hladnu vodu, i onda sam shvatila da imam toliko strahova koji izgledaju tako “obično”, tako svakodnevno, tako normalno da jednostavno mogu proći pored njih a da ih i ne uočim jer su mi upravo pred nosom. A ipak sam zbog njih prestravljena, zbog njih mi se tresu noge, zatvaraju usta i oči, trbuh se grči, znoje mi se dlanovi, zbog njih se osjećam manjom, zbog njih mi se uvlače prsa. Djeluju stvarno. 
Bojim se toga kako se ponekad krećem u krugovima i ne vidim izlaz. Bojim se gubljenja tla pod stopalima. Bojim se biti ovisna, bojim se svojih neprestanih potreba i toga koliko me moje tijelo treba. Bojim se da će me moji strahovi paralizirati i života u udobnom mrtvilu. 
Bojim se reći kako se osjećam prije no što me netko pita kako se osjećam. Bojim se čekanja da me netko pita kako se osjećam i da ću zaboraviti pitati samu sebe kako se osjećam. Strah me umrtvljenosti i ravnodušnosti koje moje srce može osjetiti. Bojim se toga koliko teška, tvrda i kritična znam biti prema sebi i kako se to prenosi na moje najmilije. Bojim se koliko uspješna mogu biti u svojim obrambenim stavovima onda kada zapravo trebam bliskost i kontakt.
Bojim se svoje cjelovitosti, napetosti između onoga što smatram svojim nedostacima i onoga što mi je u meni prihvatljivo. Bojim se da ću okončati nešto prije no što je gotovo. Bojim se da ću prenijeti bol. Bojim se napustiti samu sebe u svojoj boli. 
Bojim se pokazati svoju usamljenost jer je to star i težak teret. Bojim se da ću izgubiti nadu u svojoj tuzi. Bojim se da nikada neće biti dovoljno. Bojim se biti izgubljeni slučaj i izgubiti svoju nit. Bojim se toga koliko sam uvjerena da me se ne može voljeti. Bojim se da sam propustila ljepotu života, slatkoću ljubavi, igru svjetla, milost prirode, jednostavne dobre stvari. Bojim se da je sve ovo bilo uzalud. Bojim se da je prekasno. 
Svi mi ovi strahovi pokazuju kamo da usmjerim pažnju umjesto srama, gdje još uvijek učim umjesto da budem arogantna, u čemu da potražim pomoć umjesto da se izoliram, s čime da samo sjedim i dišem umjesto da to pokušavam popraviti ili promijeniti, s čime trebam plesati i onda plesati još malo umjesto da ponovo o tome razmišljam, kada da te držim za ruku, kada da budem prisutna, kada ostati umjesto da pobjegnem, kada trebam voljeti a ne osuđivati. 
Kad se suočimo s našim strahom, otkrivamo što uistinu štitimo i počinjemo se osjećati živima; kad izražavamo ljutnju, pokazujemo što branimo i upoznajemo svoje granice oko našeg najmekšeg dijela; kako se kad nešto otpustimo kroz našu tugu, približimo onome do čega nam je uistinu stalo i kako duboko volimo; kako dižemo veo s našeg vlastitog svjetla kad dijelimo svoju radost – i sve je to tako ranjivo i tako moćno. 
 
Potrebna je hrabrost da strahu poželimo dobrodošlicu. Rub ljutnje je mjesto gdje se nalazi oprost. Tako je oslobađajuće predati se kroz tugu. Riječ je o dijeljenju kad radost s nama dijeli svoje plesove. Potrebna je zajednica da bi osjećali da pripadamo. 

S ljubavlju
Silvija

“Riječ potiče od grčke riječi “kaos” što znači prazan prostor ili bezdan. Mnogi od nas se boje praznine je je smatraju vakuumom, negativnom silom. U stvarnosti je to pozitivan prostor, prepun potencijala, oslobođen svih zamjerki i struktura običnog svijeta.” GABRIELLE ROTH

Oduvijek se osjećam dobro u ovom jesenskom mjesecu, možda zato što je to vrijeme mojeg dolaska u ovo tijelo, u ovaj život. Tako da me ne čudi da mi je toliko intenzivan i ispunjen.

Jako puno stvari mi se trenutno mjenja, trese, preslaguje, neke stvari sjedaju na svoje mjesto. Usred svih tih promjena na toliko razina, vidim koliko je lakše držati se za ono staro i poznato pa makar to bilo nešto što više nema smisla, nešto što više nije potrebno, nešto što je već gotovo. Kad ono što tek dolazi je toliko nepoznato, stvarno skok u duboko prazno. Kako se držati za nešto nepoznato, za nešto što se još nije desilo? Sav ovaj kaos kao da me gura u ruke kreativnosti kako moje, tako i one velike, životne, svemirske. One iz koje sam i ja sama izašla, kao i ono za što se još uvijek držim a znam da je vrijeme da pustim, da se prepustim. To duboko prazno postaje prazna stranica knjige ili čisto platno za slikanje. Počinjem se pitati što želim stvoriti u ovoj novoj, neplaniranoj prilici. Ono što je nekad bilo strašno postaje uzbudljivo. Kaos koji spaja suprotnosti, ono što je bilo i ono što će tek biti, ono što završava i ono što počinje, ono poznato i proživljeno i ono nepoznato i životno. Shvaćam dublju poruku koja je zapravo vrlo jednostavna, i stalno se ponavlja, da ako želim nastaviti dalje, ako želim napraviti onaj slijedeći korak, moram pustiti onaj prethodni. Te da nema ovog slijedećeg bez onog prethodnog. Koliko su to poznato i nepoznato, staro i novo, stvarno i blisko povezani. Kako surađuju, kako se jedan rastvara da bi se drugi stvorio.

Volim mudrost koja dolazi iz stopala, iz tijela. Volim inteligenciju koja se budi pokretom i plesom. Volim intimnost koja raste kad se sretnemo u prostoru u kojem srca pričaju bez riječi.

Nadam se da se vidimo u jednom takvom plesu uskoro. Puse, Silvija

“Vukovi pronalaze ravnotežu između odvojenosti i zajedništva. Čak je i usamljeni vuk dio čopora. Umjesto toga mi smo skloni tražiti jedno ili drugo, uvjetujemo ili individualnost ili zajednicu. Vuk zna da je i jedno i drugo. Kod nas ljudi ova se mudrost izgubi vrlo rano, čim se pojavi ego…. Kad znate gdje je vaše mjesto o čoporu, i vi se možete odmoriti, opustiti se i zavijati na mjesec.” GABRIELLE ROTH

Vuče me nešto ovaj put da pišem o tome kako smo svi u ovome zajedno. Ili kako bi Gabrielle toliko često rekla: “Samo je jedan od od nas ovdje”. Zapravo želim pisati o tome kako je moguće da na radionici, u dvorani punoj ljudi gdje svatko od nas ide svojim putem, iscjeljuje svoju ranu, prati svoju tijelo i sudbinu, jedinstveno i originalno; ova mapa 5Ritmova nam svima otvara ista vrata, ista pjesma pokreće cijelu grupu (svakoga u nekom drugom smjeru možda i ponekad), i ono što učitelj kaže toliko ljudi u grupi se osjeća da to priča samo njoj/njemu. To je nešto što sam oduvijek voljela u praksi 5Ritmova, da je u isto vrijeme naglasak na osobnoj slobodi, na širenju svojih krila i uzemljavanju svojih stopala, da ne moram pratiti tuđe korake ili koreografiju i na tome da smo cijelo vrijeme svjesni praznog prostora koji se nalazi između mene i ostalih, da se nekako tijekom plesa i radionice stvori taj duboki osjećaj pripadanja i povezanosti sa grupom, a bez da smo na tome nužno radili. To je nešto što je meni bila prilična rupa u mojem životu i nisam vidjela puno primjera da je to uopće moguće, da je moguće biti svoj, jedinstven, slobodan i u isto vrijeme pripadati, povezati se sa grupom, plemenom, obitelji. Kao da je jedno isključivalo drugo. A sada već duži niz godina osvještavam, razumijem te prakticiram da je jedno usko povezano s drugim, i zapravo neodvojivo. Kako smo gladni i za jedno i za drugo, i da zapravo ne moramo birati jedno i izgubiti drugo.

Jedan od mojih obrazaca je da kad toliko jako trebam nečiju pažnju, zagrljaj, društvo, feedback da se svim silama trudim pokazati da mi ne treba, i čak odgurujem kad netko ponudi. Ples je mjesto gdje je to postalo u isto vrijeme još očitije, još vidljivije, i još bolnije i gdje je baš zato moglo i početi zacjeljivanje, riskiranje, igranje, istraživanje, otvaranje. Samim time da sam svakim dijelom tijela i cijelim bićem uronjena u pokret, da je mene kao takve, tj mojeg ega manje, uobičajeni obrasci, stare tvrde obrane, igre prijestolja su isto tako manje prisutni, slabiji i tiši i uspjela bi se sresti puno dublje sa tim usamljenim dijelom sebe, i kad pustim sebe unutra, mogu pustiti i tebe, mogu osjetiti svoje mjesto u grupi, ekosistemu, u sunčevom sustavu, u beskonačnosti.

Svaki put kad dođete na ples imate priliku za taj susret sa sobom, za taj susret s nekim drugim pogotovo kad ga najmanje očekujete ili kad ga prestanete očekivati, i za taj susret sa grupom, taj osjećaj da smo svi u ovome zajedno i da je samo jedan od nas ovdje.

Puse, Silvija

“Ne kažem kako nam plesanje na ovoj zemlji neće donijeti svojevrsnu bol. Dok se krećemo kroz Tajnu, morat ćemo plesu ponuditi cijelog sebe i tu ima mjesta za žuljeve, rane i iscjeljenja.” GABRIELLE ROTH

U glavi sto glasova, ne samo jedan za i jedan protiv. Žele zadovoljiti moj ego, ljude do kojih mi je stalo a koji me vole što god bilo, ljude koje ni ne poznajem i društvo kojem možda ni ne pripadam. Spuštam se u moj trbuh, disanjem ga opuštam, dopuštam mu mekoću, koljena se spuštaju, bliže sam zemlji, bliže sam sebi, bliže sam odgovoru kojeg sam od početka znala.

Na ramenima odgovornost koja nije moja, važnost koja me zadržava a ne uzdiže, napetost koja nudi lažna obećanja uspjeha i postignuća. Dišem dublje u svoje grudi, širim prostor za svoje srce koje se nekad jako stisne. Stisne se a puno je energije, puno je strasti, puno je života. Srce je totalno posvećeno životu. 

Hodam ispred sebe, nagnuta prema naprijed, kao da trebam preći preko ciljne linije, žurim kako u glavi tako i u stopalima. Kao da me netko ili nešto gura. Bojim se pogledati ima li stvarno nešto iza mene. Duboko udahnem i izdahnem, stanem se u sredinu, u svoj centar. I tad osjetim iza sebe podršku na koju se mogu osloniti. Dovoljno blizu da se naslonim kad trebam, a dovoljno daleko da me ne poguruje i usmjerava. I ako stvarno tamo gdje idem malo zakasnim, bolje da dođem uspravna, otvorena, centrirana te podržana. 

Imam jedno pitanje koje se volim pitati: “Što je sad stvarno bitno?”. Nekako me to pitanje vrati u sadašnji trenutak, na ono što je u mojoj moći, na onaj prvi slijedeći korak koji određuje smjer, na ono za što je potrebno sve ostalo otpustiti.

Sad je bitno poslati ovaj newsletter, jer znam koliko puta nam je ova praksa, ovaj ples bitan, i koliko nam znači vratiti se u sebe. Koliko puta imamo osjećaj da nas je naš ples spasio. 

Puse, Silvija